Njihove priče
Priča prva
U karanteni smo već četiri tjedna. Prvi sam tjedan mislila da će situacija biti kratkoga vijeka. Zapravo, dobro mi je došlo da završim neke poslove oko papirologije i poslove u kući koje uglavnom redovno izbjegavam. Prvi je tjedan izgledao kao dugi vikend. Bilo je peripetija oko početka online nastave moje djevojčice. Njezin školski kompjutor nije radio. Brže bolje otišla sam u školu po drugi koji isto tako nije funkcionirao. I tako je ona bila prisiljena raditi s mog laptopa u ordinaciji. I taj je u međuvremenu kihnuo. Slučajnost?
Kako se situacija u Nizozemskoj rapidno počela pogoršavati, shvatila sam da korona nije šala. Znanstvenicima potpuno nepoznat virus.
Prvi slučaj infekcije došao je preko čovjeka koji je poslovno bio u sjevernoj Italiji i koji je, vrativši se natrag u Nizozemsku, odmah sljedeći dan otišao na fašnik. Naime, južna provincija (prema granici s Belgijom) Noord Brabant pretežno je katolička i svake se godine održava fašnička parada i proslava - lokalno ubijanje pivom. E, tu je nastalo žarište i virus se počeo širiti sumanutom brzinom. Bolnice pune, intenzivna njega preopterećena, strah da neće biti dovoljno kreveta i dovoljno educiranog osoblja. Dosada je u Nizozemskoj umrlo 2700 ljudi, a zaraženo ih je preko 10 000. To je ono što je registrirano. Pretpostavka je da su brojke puno veće.
Ja, naravno, ne smijem raditi jer je moja profesija jedna od najrizičnijih s obzirom na bliski kontakt s pacijentima. Dozvoljeno je ordiniranje za akutne slučajeve ako sam sigurna da je pacijent negativan na koronavirus.
Budući da nemam korona test, sve pacijente šaljemo u korona akutne centre koji su opskrbljeni maskama, odijelima i ostalim kako bi se zaštitili. Ovo je zaista država koja odmah sve organizira, iz kasice prasice osigurava ogromne sume novca da bi bolnice mogle funkcionirati. Budući da ne radim, bacila sam se na vrt. Galipolje se pretvara u travnjak. Pomaže mi susjed koji je već u godinama, ali mu je gušt.
Kći mi, naravno, ne pomaže. Uglavnom manta između televizora i mobitela. Jede, spava i skače na trampolinu. Bio joj je roćkas pa je htjela iPhone XI. To je neki iber mob. Rekla sam joj da to odmah može zaboraviti. A ona će meni, pa kad već nećeš XI,kupi barem X! Ma nemoj!!! Da ti krava pusu!!! Dobila je tenisice. Online.Jedna od radosti mi je pas. Pes. Malo autistična ženka, preslatka. Melem, kao tebi Nik. Svaki dan prošetam s njom satak. I slušam YouTube. Tek sam sad skužila da je super slušati muziku sa slušalicama. Malim. Malo kaskam u tehnološkom smislu. S tim istim slušalicama slušam svaki petak webinar. I to mi je super. Neka vrsta postakademskog obrazovanja, nije obavezna. Nakon toga se obično osjećam malo pametnijom. Ajde dobro, i ja nešto učim. Kupila sam čokoladna jaja i sakrila ih po kući, ne za Uskrs, nego zato što sve pojedu. Sutra ću ispeći brioš. Danas popodne sjela sam u auto i malo se provozala, samo da napustim grunt. Ne žalim se, ali užasava me spoznaja da sam ovisnik o brzom, pretrpanom načinu života. Sad je neka vrsta cold turkeyja.
O autorici
G. I., dr. stom. u svojoj ordinaciji. Iako za našu (ne)rodbinsku vezu ne postoji naziv, interno se nazivamo jetrvama. Sestra brata i sestra sestre koji su muž i žena. Otkad znam za sebe, znam i za nju. Volimo se i smatram ju članom uže obitelji.
Priča druga
Moji dani u doba korone u Poljskoj
Gdansk je veliko ekonomsko, turističko i obrazovno čvorište, četvrti po veličini grad u Poljskoj i najveća luka na Baltičkom moru. Zajedno s gradovima Sopotom i Gdynia čini gradsku regiju koja se zove 3-City i broji 1.4 milijuna stanovnika. Gdansk (njem. Danzig) povijesno je pripadao Njemačkoj i tek je nakon Drugoga svjetskog rata pripojen Poljskoj. U Gdansku je i započeo rat između Njemačke i Poljske 1. rujna 1939.
Kako se Poljska bori s epidemijom?
Ja, evo, brojim više od šest tjedana u izolaciji. Prva su dva tjedna bila umjerena s redovnim odlascima na posao, slobodnim kretanjem i dugim šetnjama uz płažu. U zadnja tri tjedna vlada je pooštrila mjere sigurnosti i zabranila slobodno kretanje svim građanima. Poljska broji trideset i osam milijuna stanovnika što je osam puta više nego Hrvatska. Odlazak od kuće mora se opravdati nabavkom hrane ili šetnjom s kućnim ljubimcima. Otada radim isključivo od doma. Kućnog ljubimca nemam tako da potuzakonito napuštam stan. U Poljskoj su mjere zaista na najvišem stupnju. Ovako sam si zamišljala doba Hladnog rata. Ili neke ogromne nuklearne katastrofe. Policija patrolira po cesti, koristi se dronovima za izviđanje po parkovima i šumama. Plaže su zatvorene. Gradom se ne smije voziti ni biciklom. Ljudi nose zaštitne maske, kreću se na dva metra udaljenosti. Shvatli su mjere policije i vlade vrlo ozbiljno što je razlog da je broj zaraženih zadržan na minimumu. Naime, zdravstveni je sustav u Poljskoj siromašan i ima infrastrukturu goru nego Italija. U slučaju velikog broja zaraženih sustav bi u kratkom roku potpuno kolabirao. Ovo stanje „pandemije” u meni izaziva osjećaj kao da je netko pritisnuo ogromnu tipku pause. Osjećam se kao da nas je netko zaustavio i rekao, e sad je dosta bezglave jurnjave. Odjednom, ništa se više ne mora. Nema nekih fiksnih ciljeva, samo vakuum i čekanje „da sve ovo završi”. A što će to završiti i što će to opet početi? Ona jurnjava kao prije? Ne, hvala. Kad promatram tu ekonomsku trku u svojoj okolini, vidim da je svaki dan nova borba s ciljem: više, jače i bolje. Radno je mjesto postalo bojno polje gdje je čovjek čovjeku vuk. Kupujemo i prodajemo, ratujemo. Emocije nisu poželjne. Recimo, cijene nekretnina divljaju. Nedavno sam u gradu vidjela novoizgrađeni stan, koji čak nema ni pogled na more, s cijenom 5 500 eura po m2. Istovremeno, minimalna je mjesečna plaća u Poljskoj 600 eura.
Ovdje sam sama. Jedina su mi veza s obitelji i prijateljima internet i telefon. A jedini kontakt sa živim ljudima u nabavci hrane, a i tada na dva metra udaljenosti… Uhvatim se kako promatram ljude u redu za čekanje kao vanzemaljce. Surealno.
Usprkos tome, meni osobno ova pauza godi. Zašto? Zato što dnevno imam priliku raditi sve za što inače nemam vremena. Iz „posvećenosti” ekonomskom ratnom polju inače sam sve kućanske poslove autsorsala. Imala sam čistačicu da čisti, sprema i pegla. Hranila sam se po restoranima i nisam kuhala. Imala sam frizera, pedikera, osobnog trenera… Sada u doba korone sama kuham, perem, čistim, peglam. Ne perem kosu redovito, hodam bez šminke, nosim isključivo pidžamu ili sportsku odjeću. Redovito boravim u prirodi i veselim se suncu i lijepom vremenu. Imam vremana za disanje, razmišljanje, čitanje. Ili jednostavno ne radim ništa. Samoća mi ne pada teško jer sam i prije dosta vremena provodila sama. Pitam se samo kako će naš život i društveni odnosi izgledati u postkorona vremenu? Hoće li se išta promijeniti? Promatram ljude koji su se u ovo kratko doba potpuno povukli, zatvorili u svoja četiri zida i u panici se izolirali. Ima i onih koji se hrabro bore, volontiraju u raznim akcijama i izlažu se kako bi pomogli drugima prebroditi krizu. Vjerujem da će čovječnost, otvoreno srce, nesebičnost i davanje sebe drugima biti jedina opcija kako preživjeti ove dane.
O autorici
M. H. mag. oec., moja dugogodišnja prijateljica
Prije dvije godine otvorila mi se nova poslovna prilika i tako sam iz Essena u Njemačkoj došla živjeti u Gdansk. I dalje radim za njemačku tvrtku i još uvijek ne govorim poljski. Na poslu se sporazumijevamo isključivo na engleskom ili njemačkom jer se svih četiristo pedeset radnika služi bar jednim stranim jezikom. Poljska u zadnjih deset godina doživljava ubrzani ekonomski rast. Poljaci koji su u zadnjih dvadesetak godina emigrirali na Zapad danas se u velikom broju vraćaju. Život u Gdansku posebno je primamljiv zbog takozvanog work life balancea. Osim dobrih poslovnih prilika może se uživati u prirodnim i kulturnim znamenitostima, živjeti u ravnoteži. Iako sam još uvijek na relaciji Njemačka – Hrvatska - Poljska, sad sam tu i dobro mi je. Živim dan za danom.
Priča treća
Zagorje zelene
Otišli smo iz grada. Otišli smo prije potresa. Djetetu će bolje biti na voćnjaku, na dvorištu, na livadi, mislili smo. I bili smo u pravu, djetetu je dobro. I nama je dobro. Ljulja se na onoj velikoj ljuljački s jastucima, u zelenilu. Kad joj susjed dovikne: „Imaš liepu zibitaljku!“ samo baci osmijeh koji znači: „Šta kaže, šta kaže?“ „Kaže da imaš lijepu ljuljačku“, prevodim. Uronjeni smo u hrvatski govor kojeg se maglovito sjećam iz djetinjstva. Moja baka Olga rođena je 1901. godine. Bila je nepismena. I najmudrija žena na svijetu. Ako sam htjela da me razumije, morala sam govoriti kao ona. Bio je to još jedan jezik. Strani. Vertikalna dvojezičnost, kaže lingvist u meni. Baka Olga rekla bi: „Daj naj. Nič te ne razmem. Liepe govori.“ Nastava online zauzima dobar dio vremena i to je u redu. Dijete to sasvim dobro obavlja i ne čini se nezadovoljnom. Čak daje i instrukcije preko Zooma. Za novce. I priča s prijateljima. Posložila je svoj mali život. Može biti sama. Puno učim od nje. Ovdje smo stranci. Zagrepčani. Naše mjesto zove se Oroslavje. Do centra Oroslavja je nekih pet kilometara. Bliže su nam Stubičke Toplice, samo jedan kilometar. Živimo na granici. Ako prijeđemo cestu, u drugoj smo općini. Dakle, kada trebam susjedu i odem do nje, kršim zabranu izlaženja iz općine. Barem tako misli moj susjed. Nije problem u susjedi, zapravo ju uopće ne trebam. Ni ona mene. No, najbliži dućan je preko. Sljedeći je u Oroslavju. A prvi susjed, s ove naše strane, ograda uz ogradu, neka je faca u Civilnoj zaštiti. Ima završen faks, Obranu i zaštitu. Ima značku, službenu. Onda mu viknem preko ograde da idem samo preko, dolje, u dućan. Problem je što on iz svog dvorišta ne vidi dućan. A ni kraj susjedina dvorišta gdje počinje livada. I hop, hop, evo me u centru Stubičkih Toplica. Prekršaj. Onda susjed kaže: „Nem nikom nič rekel.“ Hoće reći da me neće prijaviti. Dobar susjed. Drugi dan ipak sjedam u auto i idem u Oroslavje, s propusnicom. Susjed misli da smijem u Oroslavje jer živim na ovoj strani. Zaboravio je, siroti, na svu sreću, da mi ovdje uopće ne bismo smjeli biti jer smo prijavljeni u Zagrebu. Tako da je problem jedino moj prelazak preko ceste. Ne zna da imam propusnicu. Ostavit ću ga u tom stanju. Na cesti ni kučeta ni mačeta. Ponavljam riječi iz djetinjstva: zibitaljka, mrmljica, vanjkuš, zubače, rinčica, zginuti…
Pita me susjed: „Gde ti je mouž zginul?“ Trebalo mi je samo kratak trenutak da se prisjetim kako ne misli da je poginuo, nego zapravo pita gdje mi je muž. Nije ga vidio cijeli dan, kaže, čak ni na balkon nije izlazio popušiti cigaretu.
Najmodernija verzija domaćeg softvera za praćenje izumljena je u Zagorju. Zove se Susjedstvo. Svi drugi mogu se sakriti pred njim. Nisu toliko kvalitetni. Ovaj je monitoring softver ispred vremena, samo nekako nije bio prepoznat. Mogao je poslužiti kao matrica. Treba mi hitno neki antivirus za njega. Hitno.
Zavjese na prozorima samo se nježno odmaknu kad iziđemo na cestu. Nježno. Softver je precizan, skriven. Tajni kod. Navečer zvoni telefon: „Sutra ide smetje. Niste kantu deli van.“ Stvarno bismo zaboravili da nas nije podsjetio taj dragi susjed. A ako ne stavimo kantu van, nećemo više imati gdje trpati smeće jer sljedeći je odvoz tek za tjedan dana. Ovaj poziv bio je koristan. Susjed je ipak dobar.Sutra ujutro ponovo telefon. Susjeda: „Imaš nekaj f pošti.“ Dakle, nešto je u poštanskom sandučiću na ogradi. Čudo. Jer poštar ne dolazi u vrijeme korone. Ili dolazi rijetko. Ovih dana ga nije bilo, a u mojem je poštanskom sandučiću NEŠTO. Treba dojaviti. Zahvalim od srca. I ostavim NEŠTO u sandučiću do daljnjega. Popodne, eto susjede. Ne ulazi u dvorište zbog korone. Ali stoji na ogradi i pokazuje mi u sandučić. Najljubaznije odmahnem i kažem joj da mi je mlijeko na štednjaku. Šparetu. Da me razumije. I da lijepo govorim. I uđem u kuću. Baš sam zla, pomislim. NEŠTO ostaje netaknuto. Susjeda zaviruje u sandučić, namršti se i odlazi. Možda bih ipak trebala pogledati. Znatiželja postaje prelazna. „Prosvjetari“, promrmlja ona. To valjda pojašnjava moje ponašanje. Prosvjetari ne znaju što je život na selu. To što sam možda kao dijete prošla školu bake Olge koja je na ovom prostoru imala, zajedno s mojim djedom, samoodržavajuće gospodarstvo (kako se to danas kaže), to se, naravno, ne broji. Ja sam bila i ostala zagrebačka frajlica, bez obzira na sva ljeta i sve zime koje sam provodila ovdje. Možda stvarno više ni ne znam. Možda su susjedi u pravu. Život u knjigama, među slovima. Možda su slova pojela vještine. U to rano doba moga djetinjstva najljepše je bilo navečer. Skupili bismo se svi u kuhinji, ja bih legla na drvenu klupu i naglas čitala Zagorkinu Gričku vješticu koja je izlazila u nastavcima. Svi bi slušali. Baka nije znala čitati, to je za nju, kako je znala reći, bio najljepši poklon od mene. Priče. Možda sam tada zavoljela priče. Nekad je baka pričala. O Pozoju koji jako viče u šumi i izlazi iz šumskog jezera i zato se po noći ne smije ići u šumu. O Baukaču koji uzima zločestu i prostu djecu. O coprnicama koje se zbiraju na križanju triju cesta, pa se tamo uvijek mora staviti križ, inače su jako hude i mogu naškoditi. I o Mrakima koji hodaju noću i zavuku se u čisto rublje koje se vani suši ako se ne pokupi s užeta prije mraka. „Buju ga Mraki zeli.“ Ako se malo dijete omota u pelene koje su Mraki dotakli, može umrijeti. Mojoj je baki umrlo troje djece, dvije djevojčice i jedan jedini dječak. Ostale su žive četiri djevojčice. „A nisu ih Mraki zeli, pazila sam. Betežni su bili. Kad je Jožek bil betežen, v ormaru je nekaj jake spucale. Rekla sam stricu – hodi po Štefa, hmrl bu. Dok je Štef došel, Jožek je već hmrl.“ Zamišljam tugu. Moralo se živjeti dalje. Tuga je ostala zauvijek. Baka je uvijek spominjala i Jožeka i Zoricu i Šteficu. Bili su tako živi i prisutni sve dok je i ona živjela. A doživjela je 92. I ona rečenica koju sada koristimo kao mudru misao, a pripisuje se Viktoru Franklu, „Usprkos svemu kažem životu - da“, mogla bi nositi i autorstvo bake Olge. Prkosna moć duha. Sebenadilaženje. Odgovornost. Odluka. Ljubav. Čista živuća logoterapija.
Zagrebački prosvjetari, nas, dakle, zovu. Kao, radimo u školi. Škola, faks, nije važno. „Zagrebački prosvjetari, bute nam z Zagreba koronu donesli?“ Zagrepčani, kažu, dolaze okolnim cestama i donose koronu. Zato je u ovoj županiji toliko zaraženih. To što pola domaćih radi u Zagrebu i odlazi u grad svakodnevno, to se ne broji.
Čudno je biti stranac. Jadni azilanti. Ja bar jezik donekle razumijem. I običaje. Samo što to zasad skrivam. To je moj tajni antivirusni program Predivno je na voćnjaku. Sve cvate, ne sjećam se ovako lijepog proljeća. Ipak, u kući je hladno, pa se grijemo na peć na drva. Danas je iz peći ispala žeravica pa sam ju vratila u peć, brzo, golom rukom. Naravno da se nisam opekla, znam kako se to radi. Nakon toga dijete je zaključilo: „Moja mama ne osjeća bol i ne osjeća strah.“ Bol zbog žeravice. Strah jer se nisam uplašila potresa. Nisam se stigla uplašiti. Pojurila sam po dijete i van. Ništa drugo. Mama koja ne osjeća strah i koja ne osjeća bol. Koji sam ja junak u djetetovim očima! Dovoljno za dobru volju. Ponavljam male mudrosti, prisjećam se priča i običaja. Razmišljam o djeci u Porinu i drugosti. O strancima. O tome što znači biti stranac. Kako je lako postati onaj drugi. I kako je ljubav odluka. Odlazim rano ujutro na voćnjak, berem cvijeće i stavljam ga u vodu. Susjeda mi preko ograde pruža drijenak uz objašnjenje da ga moram staviti u vazu. Toplo sam zahvalila. Lijep je drijenak. Cvate žuto. Zagreb se sada čini tako dalekim.
O autorici
V. V., izv. prof. dr. sc., predaje na jednom zagrebačkom fakultetu. Zajedno smo u uskom krugu našega književnoga kluba Moljac. Evo, osim čitanja, krenulo je i pisanje.
