U karanteni
Evo, čisto da opravdam ime bloga. A šogor mi je prije više od godinu dana, kad smo otvarali stranicu, rekao da uzmem neko svevremensko ime, a ne karantenablog. Pa proći će karantena. Ali nisam se dala. I eto mi…
Tako da se, nažalost ili nasreću, blog nastavlja. Kad ako ne sad?
I nakon otprilike godinu dana…
stablo je (i opet) prolistalo…
Srijeda, 7. travnja 2021.
Danas sam se išla testirati. Drugi put u životu. Prvi put imala sam tu čast prošlo ljeto na Braču. Bila negativna. Ostalo ću zadržati za sebe. Kako mi je revna otočka doktorica upropastila zadnje skupo plaćene dane ljetovanja. Danas se testirala u drive inu u Zaprešiću, odnosno Brdovcu. Na parkiralištu kod mjesnoga groblja. Prilično motivirajuće. Čekaš u autu u redu i nadesno gledaš vječna lovišta. Mir i tišina. Razmišljaš o smrti koja će jednom doći. Ja sam čak krenula i razmišljati kako nemam grob… Kako bih si trebala početi uplaćivati jer kad odem, da ne padnem na teret ovima koji ostanu… Bilo je brzo gotovo, dvije cure u čizmama, jutros je bio minus, i u zaštitnim odijelima, jedna uzela knjižicu, druga već znani, meni prilično neugodan bris. Kaže, zabacite glavu malo unazad, nemojte stiskati da vas ne raskrvarim. I bok, pa pa. Nalaz će doći mailom večeras. Hvala, super ste, velim ja. Nasmiješile su se. E, koji posao. Smrzavati se cijelo jutro na cesti pod tim bijelim šatorom i uzimati briseve potencijalnim širiteljima zaraze. Ne da su super nego su ekstrasuper (0vo sam ukrala iz N-ove omiljene slikovnice o Vuku koji je između ostaloga htio postati superjunak pa si je dao ime Ekstramajstorsupervuk).
Došla kući jer ipak smo u (samo)izolaciji pa nema mrdanja. Ne koristim ovaj prvi dio složenice samo za našu situaciju jer je nemoguće pet članova u istom kućanstvu samoizolirati. Ne znam više kako bi se tko i gdje samoizolirao. Tako da kažem da smo u izolaciji. Od drugih. Međusobno teško. Inače, suprug predaje račune od dobivenih poticaja, a ja lektoriram knjigu. Stiska je (kao i uvijek), u dućan ne smijemo, ostanjke od uskrsa i aftera smo riješili, jučer smo pekli pizzu… pa sam djeci pomogla zamijesiti palačinke i uputila ih kako će peći. Bili su jako sretni i uzbuđeni i napekli su vrlo uspješno palačinki za sve. Pustili su si muziku na zvučnik i imali tulum. Kažu, odsad uvijek mi pečemo. Može. Odlično su nas počastili.
Inače, muž mi je pozitivan, imao je temperaturu par dana, (pod pritiskom, kako on kaže) išao se testirati. Pozitivan je i samoizolacija svima do danas. Djeca u redu, mali jednodnevna temperatura. Meni od nedjelje počela bol među rebrima i suhi kašalj. Temperatura ništa. Do maloprije sam mislila da si možda ipak umišljam, a i K mi kaže da sam hipohondar. No, samo sam odjednom i to sad nakon četiri dana skužila da nemam osjet mirisa. Od maloprije. Užasno glup osjećaj. Ja inače osjetim parfem na kilometre, a ako stavim neki koji mi ne odgovara, dobijem takvu migrenu da sam zemlja zrak. I sad ništa. Išla prošnjofavati po kuhinji, kupaonici, otvarati bočice, gelove za tuširanje, ništa. A to znači samo jedno… Uglavnom, kad sam jučer zvala dr, odnosno sestru koja sirota to sve hendla, da bih se testirala jer sam razvila određene simptome od nedjelje, rekla mi je da pričekam s testiranjem. Velim ja, dobro, sutra nam završava samoizolacija i znači da smo gotovi? Veli ona, a jeste li obavijestili epidemiologa? Tko, mi, velim ja, iskreno u čudu. Kažem, nismo, zar smo trebali? Onda je poslije malo spustila gard, možda ipak ljuta na sustav, a ne na mene. I ja sam bila ljuta, na sustav, ne na nju. Ali sad smo tu ona protiv mene. Ona je dio sustava, a svi znamo kakav je sustav. Veli meni K, ti bi se odmah svađala. Ma ne bih… Ja nju razumijem, a i ovisim o njoj. Ali pitanje je stvarno bilo krivo adresirano. Stvarno još nisam čula da pozitivni samoinicijativno zove epidemiologa. Tako da je ona bacila lopticu meni, a ja joj vratila. Što ću? Kažem, ne, dobio je muž prilično ležeran mail potpisan od doktora koji je vjerojatno na zamjeni, veli ona, da, od doktorice, da obavijesti bliske kontakte o potrebi izolacije. Što je i učinio. I nitko nas nije zvao. Dobro, kaže ona. Sad će vas zvati, nakon vašeg testa. Naručila sam vas na testiranje, dobit ćete mail. Okej. Hvala, doviđenja.
Tako da sad čekam.
Inače, 30. ožujka, prije tjedan dana bila nam je godišnjica braka. Onu prošlogodišnju zaboravili smo od potresa, karantene i svega što nas je snašlo, ali zato sam ovu čekala. I dočekala. Svekrva je odmah ujutro, valjda brinući se za nas i naš brak, poslala sinu poruku, jesi li nekako iznenadio ženu. On je napisao, jesam, dobio sam temperaturu. Ovu ću sigurno zapamtiti. Toliko o obilježavanjima.
Četvrtak, 8. travnja 2021.
Pozitivna. Sinoć stigao mail. Pita me brat, i kako se osjećaš? Glupo, kažem. Javila svima, krenula briga familije i prijatelja. Uz savjete preboljelih.
Sad čekam samo da vidim što će reći epidemiolozi, ako me tko nazove, koliko djeca još moraju biti doma. Probila me samo sinoć užasna glavobolja, a nisam htjela piti ibuprofen jer je suspektan, kažu. Paracetamol ne pomaže. I čudno mi je jer ništa ne osjećam. Jedem, ali svejedno mi je što žvačem. Prilično bizaran osjećaj. Ajde, možda ode i apetit, što ne bi bilo loše.
Zvala me epidemiologinja. Sve me ispitala, rekla sam joj da smo i tako iz izolacije zbog supruga. Suprug je slobodan, njemu je jučer bio zadnji dan izolacije, a za djecu se produžuje duplo. Uff, ne. Ako se ja mogu samoizolirati, onda deset dana od početaka mojih simptoma. Nedjelju računaju kao nulti dan i onda još deset dana. Dakle, do 14. 4. djeca i ja. Od 15-og smo slobodni u slučaju, naravno, ako nitko od njih ne razvije simptome. Rekla sam da ću se samoizolirati. U svojoj sobi i da nismo u isto vrijeme u kuhinji. Hoću sve, kažem. Veli ona da smo suprug i ja onda mirni šest mjeseci. Velim ja, imamo ispričnicu. Da, kad ste sve pošteno odradili. Ako dođete u kontakt s oboljelima, ne morate u izolaciju. Ajde, fino, eto nagrade. Za djecu to ne vrijedi jer iako su cijelo vrijeme i bili izloženi, dečki su imali i jednodnevnu temperaturu, nismo ih testirali i nigdje ih ne vode da su preboljeli. M se rasplakao da ne može na nogomet i da je cijele praznike proveo zatočen doma. Utješila sam ga da je epidemiologinja rekla da može na dvorište. Mogu i ja, uz razmak i masku. Ne pada mi napamet.
Kap u moru iliti i ja sam samo broj
Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Zagrebačke županije, na području grada Zaprešića u četvrtak 8. travnja, zabilježeno je 17 novih slučajeva zaraze koronavirusom. U Hrvatskoj je 3217 novozaraženih koronavirusom, preminulo je 36 osoba. Eto, i ja sam danas dio statistike. Ajde, nisam u zadnjoj kategoriji. Nisam u Dubravi. Nisam na respiratoru. Sretna sam.
Ministar je donio odluku da nastava u Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji ide po C modelu. Mislim, predložio, odluke, znamo, o znamo, donosi osnivač. Vjerojatno se to ne odnosi na male, od prvoga do četvrtog, i na maturante. Eto, kad je mene strefilo, ministarstvo i ja smo u suglasju. Ali, ja ionako imam maturante. Čekamo odluku lokalne vlasti, osnivača škola i službeni dopis školi. Ali sve je već jasno. Brojke su neumoljive.
K je bio u dućanu i u apoteci gdje je ostavio 280 kuna, uglavnom za vitamine. Kupio mi je taj neki zamjenski lijek za glavu prema preporuci moje iskusne migrenašice i preboljele koronašice I. Lektoriram godišnjak za školu, on se cijeli dan bori s računima za opravdavanje poticaja, radno je iako me probada i nisam najbolje. Nekako je podmuklo. Dogovorila sam se s bratom da nećemo mami ništa govoriti jer onda se još moram brinuti brine li ona… Navečer mi je loše. Krenula glavobolja i grlobolja, nema baš spavanja…
Petak, 9. travnja 2021.
Probudila me pulsirajuća bol preko cijele desne polovice glave, išla sam u vruću kadu da popusti. S obzirom na moje alergije na neke vrste lijekova i povraćanja, nisam htjela piti samoinicijativno te tablete dok ne nazovem doktoricu. U međuvremenu mi je luđački zvonio telefon, tko je, mama. Joj, maco, pa kako si, što se ne javljaš? Velim ja, mama, kupala sam se. Ajoj, dobro je, ja sam mislila da si u bolnici. Vidjela poslije i propuštene pozive. Eto, tko mi je kriv što sam joj ipak rekla sinoć. Sad trpi. Zvala sam doktoricu, odnosno sestru, da ne bi bilo da se nisam javila. Objasnila situaciju, da sam pozitivna, one to već imaju, vidjele su me u sustavu. Dogovorila s doktoricom da otvaram bolovanje od ponedjeljka. Nastava je online, ali za mene ne jer ja imam maturante pa bih od ponedjeljka trebala u školu. Rekla mi je da bez obzira kad oni kažu da izlazim iz izolacije, ne idem raditi dok god mi ne bude dobro i da je to sve vrlo individualno. Rekla sam joj da me ionako probada među rebrima i da se neću zezati. Pitala ju za tablete, može. Može i ibuprofen. Odlično. Sve smo se dogovorile. Inače, ona je zamjena za moju doktoricu, vrlo je ljubazna i dogovorile smo se da ćemo si sve mejlati jer im je pritisak na telefon. Popila čudotvornu tabletu, vitamine i pustila me glava. Kavu jedva pijem tako da glava ne dobiva uobičajeni kofein. A kad me krene migrena pa povraćanje, onda je gadno. Tako da mi je odmah bilo lakše… Mičem se od ukućana, dok sam tamo u boravku u prolazu, nosim masku. K'o Gregor Samsa samujem u svojoj sobi. Samo što mi nitko ne dostavi hranu ispred. Dan smo proveli u ispunjavanju njegovih tablica. Poslala sam djecu u dvorište da se malo izluftaju. Žao mi ih je, ali i to će proći. Dobili smo i službenu odluku o početku nastave, M je 5. razred, ona ide online tako da ništa ne gubi; M je treći, on ide uživo. Javila sam njegovoj učiteljici, njegovom treneru, njezinoj profesorici klavira (glazbena je djelomično online – solfeggio, a klavir uživo) i njezinom treneru. Javila sam i za N u vrtić, da je u izolaciji. Zvala sam ravnatelja, javila stručnoj službi i učenicima za ponedjeljak. Lektoriram za školski godišnjak, stišću rokovi. Praznici su. Nekima, eto, i produljeni na sljedeći tjedan. Ja bih ipak radije išla raditi.
Umro je engleski princ. U to ime suprug mi je skinuo Netflix, želim konačno pogledati hvaljenu Krunu. E, sad se otvorila Pandorina kutija. On je uglavnom na HBO-u, di će mu sad biti kraj.
Nazvao me čak i moj jedini nećak, a on ne zove samo tako. Onda je ovo stvarno ozbiljno. Šogorica nas redovno provjerava porukama. I brat me čekira. Svakodnevno. Mama, naravno. Kaže i on da ga je nazvala objavivši mu tu veliku vijest da ja imam koronu, veli, pokopala te. Smijali smo se, što ćemo s njom.
Evo, počinje pulsirati… Još jedna duga noć. Čitala sam danas malo simptome, piše da se zakomplicira, ako se zakomplicira, drugi tjedan bolesti. Meni je još prvi. Ma neću ništa čitati. Dan po dan.
Subota, 10. travnja 2021.
M je izgubila osjet mirisa i okusa. Testiranje kad prorade doktori. Ne znam samo što ću s dečkima. Kud nisam i njih testirala pa da su mirni. Ovako ako je ona pozitivna, a gubitak osjeta jedinstven je simptom, koliko se onda još njima produljuje izolacija? Neću im još ništa govoriti…
Nedjelja, 11. travnja 2021.
Ne brojim više dane zatočeništva. Možda jedanaesti? Povlačenje po doma. Više ne znam ni koji je dan, nitko nikamo ne ide, osim pater familijasa koji ide u lov. Jedva kuham. Sve jedva. Sinoć do iza jedan rješavali papire i tablice za izvještaj poticaja koje mora opravdati. Eto, prošla je godina dana od njegova otvaranja obrta. Brzo prođe godina dana. Znam da nitko ne voli papirologiju, ali neke se stvari kod moga ljubljenoga supruga nikad ne mijenjaju. Neću ni reći kad mu je zadnji rok za prijavu. Ajde, bar se nismo posvađali radeći. Noćas sam ih sve potjerala iz sobe, spavam sama konačno, bar neke beneficije i koji sat mira…
Ponedjeljak, 12. travnja 2021.
M je krenula online nastava, M odrađuje školu kad se ostali vrate pa mu pošalju što su radili, N nam svima skače po glavi. Blaženi vrtić. Ja rješavala papirologiju, službeno prvi dan na bolovanju. Radila godišnjak svejedno. Obećala sam i završit ću započeto. Dok mogu.
Zvala M-inu dr/sestru za testiranje, ona će poslati uputnicu, a ja neka se prijavim online. Prijavila se, dobila termin za sutra ujutro. Kod nas je testiranje svaki dan ujutro.
Utorak, 13. travnja 2021.
Ujutro ju vozila na testiranje, stoički je to podnijela. Navečer iza osam došao nalaz. Pozitivna je. E sad opet kombinatorika za dalje. Moj srednji sin isto bi se htio testirati. Samo ne znam tko će ga testirati kad nema simptome. Trenutno. A što je bilo, bilo je.
Srijeda, 14. travnja 2021.
Danas nam je (trebao biti) zadnji dan izolacije. Sretna sam što sam od sutra slobodna, bar ja, no to iščekivanje slobode zasjenilo je produljivanje njihova zatvora. Ujutro sam odmah nazvala epidemiologa, ovaj put da ih preduhitrim, a zapravo više zato da ne čekam cijelo jutro poziv. I da mogu obavijestiti dalje sve ustanove koje trebam. Čovjek je rekao da obrađuje nekoga drugog, uzeo broj i nazvat će me. Nazvao me za kojih pedesetak minuta, gužva im je, znam. Dakle, sve smo dogovorili, kaže on do dvadesetčetvrtog. Velim ja - do dvadeset četvrtog?! Ne, kaže on, do dvadesetog četvrtog. Uh, dobro. Već me bilo presjeklo. Deset dana od njezina početka. Dok sam čekala njegov poziv, zvala sam pedijatricu ne bi li dečke ipak testirala antigenskim testovima s obzirom da su imali simptome i da su cijelo vrijeme izloženi. Da im skratim muku. Ne može, kaže, oni trebaju odraditi još jednu izolaciju zbog M. Veli pedijatrica da me vidjela na televiziji, da i ona voli čitati. Popričale smo si o covidu. Veli ona, vi ste mladi, vi ćete to preboljeti bez problema. Epidemiolog me, nakon što je djeci produljio datume, na kraju tražio i moj OIB. O, kaže, pa vi ste do sutra, 15. vam je zadnji dan. Kako sutra, ja moram u Lidl, nemoj me zezati, unutarnji će monolog. Velim ja, kako sad 15., meni je rečeno 14., vidite da je njima svima pisalo 14., logično je da nam završava isti dan, zar ne? Kaže on, s kime ste razgovarali. Nisam s Vama, čekajte da izbrojimo, velim, pa opet okrećem svoj dupkom pun planer, ne od događaja i obveza nego od početaka i završetaka simptoma, izolacije, datuma testiranja, dobivenih nalaza, bolovanja, početka onlinea… Opet gledam svoj datum početka, nedjelja, 4. 4. nulti dan, pa brojimo… Kaže on na kraju, ma da, niste razgovarali sa mnom, nisam, znam, promijenit ću, ispravit ću na 14. Dobro, odahnem, sretna. Jedan dan mi je k'o brdo. Već sam sve isplanirala za sutra. Ali objasnio mi je kako funkcionira sustav i da me briše u ponoć, ali možda i ne jer malo kasni pa ako odem sutra u apoteku, možda me sustav još nije obrisao da ne bi bilo. Velim ja, nemate brige, neću sutra u apoteku.
Svoje jutro potrošila sam na zvanje hzzo-a za upite u vezi s bolovanjem s obzirom da imam sebe za koju se ne zna jesam li zdrava ili nisam, što mi je s plućima i ostalim i smijem li (u nekom imagine slučaju) na posao, imam kćer koja je pozitivna, dobro, ona može ostati sama doma da ja odem raditi, no imam još dvoje djece, od devet i četiri godine koji su u izolaciji. I koji ne mogu nikako ostati sami doma. To je sigurno. Što da radim? Svako od tih triju bolovanja je trenutno opravdano, samo koje odabrati, za koje će mi najmanje uzeti, zovem, pitam, čitam… Kaže žena na brzoj liniji broja za korisnike, o pa to vam nitko neće reći. Pa kaj je to državna tajna, veli moj muž. Uglavnom, ne znam čitati te brojeve i postotke. Zaključila sam da će mi valjda manje uzeti ako uzmem bolovanje za brigu za dijete u izolaciji. Nitko ih ionako ne može čuvati. Svi bježe od nas k'o vrag od tamjana. Zatvorila sam svoje bolovanje, otvorila za dijete, zovi opet doktoricu, pedijatricu, sestra je poslala u sustav. Vidiš kako sustav savršeno funkcionira kad smo kužni. Ne moraš obijati vrata, sad i kucati po prozoru, da bi odnio papir od jedne do druge. Divno, sve smo riješili. Kad sam suprugu javila koji sam lavovski posao odradila ujutro, kaže on da radije štema nego to. A nekad bih i ja pobjegla na posao da mogu. I sad opet šalji sve poruke, mailove razrednici, učiteljici, profesoricama, trenerima i svima da se muka produljuje…
Sin me pitao koliko košta antigenski test ako ga sam platiš. Velim ja 150 kuna. On bi si platio. A taj ne otvara novčanik samo tako. Velim ja, ajde, kad izađeš iz izolacije, platit ću ti ja, sad vas ionako nitko neće primiti na testiranje. Za nagradu. Majka časti. Pristao je. Kopka ga je li prebolio. Inače, on je nekidan rekao da bi se on cijepio, na što smo mu M i ja objasnile da se djeca ne cijepe. Počeo me ispitivati pitanja na koja stvarno ne znam odgovore. Nije bio zadovoljan. Iako si ja nekako mislim da ga sigurno nije zaobišlo.
Inače, danas sam, čitajući sve te članke i akte o bolovanju i naknadi plaće za vrijeme covida i/ili izolacije saznala da izolacija i samoizolacija nisu sinonimi. A ja sam si to interpretirala na svoj način. Dakle, citiram:
Pod pojmom izolacija podrazumijevamo da se osoba smješta i boravi u posebnoj sobi/prostoriji radi sprečavanja širenja zaraznih bolesti. Termin izolacija koristi se za bolesne osobe, a samoizolacija ili kućna karantena za zdrave (bez simptoma). Izolacija je mjera izdvajanja osobe od drugih ljudi koja se primjenjuje prilikom liječenja osoba koje su bolesne i imaju simptome bolesti.
Jasnije?
Sutra je moj prvi dan slobode! Idem u Lidl, ali osjećam se kao da idem u Trst. Mlađe generacije ne razumiju usporedbu, a ni količinu adrenalina zbog odlaska u šoping iako je riječ o špeceraju. Svečano sam napravila popis. Svaka čast mom šogoru personal shopperu koji nam je bio dostava pred kućni prag, no volim ja ipak sama prebirati. I tako, u iščekivanju svoga sutrašnjega Godota…