Prije karantene

Zatišje pred zatišjem

 

 

četvrtak, 12. ožujka 2020.

Počela sam pisati. Shvatila da je vrag odnio šalu. Zapisivati dan po dan. Voditi dnevnik. To sam uvijek radila. Dok me život nije uzeo u vrtlog pa više nisam imala snage ni volje. A kamoli vremena. Nije ni sad bolje. Ali ako pišem, znam da sam još živa. Bar na papiru. A i da ne zaboravim. Sklona sam selektivnom pamćenju. Pogotovo loših stvari. Valjda je to neki unutarnji način zaštite. Doba je koronavirusa. Sada i kod nas. Iako se intimno nadam da je možda već i bio tu, ali ga nisu izmjerili, dohvatili, locirali, testirali, imenovali. No, službeno je evo stigao i do nas. Iz inozemstva. Tako kažu.

Danas je zabilježen prvi veći skok zaraženih. Osam novih. Bar je još uvijek broj koji pišemo slovima. Bila sam na Rebru. Na dogovorenoj kontroli nakon operacije. Vene. Moj me kirurg naručio dobrohotno u dva. Išla sam vlakom. Uvijek idem autom do Gologa (čitaj Pimpeka) i onda na bus tu jednu stanicu. Ne znam što mi danas bi da idem vlakom. S obzirom na opasnost koja vreba u zraku, a posebno u sredstvima javnog prijevoza.

Rebro je bilo sablasno prazno.

Bila sam tu i prije koji dan, već su bile uvedene kao neke mjere, ali sve je bilo puno. Hitna pogotovo. U petak sam na hitnoj čekala od pola dvanaest do pola sedam navečer u krcatoj čekaonici. Kao hitno. Ali doktorima i sestrama svaka čast. Danas, ambulante svih kirurgija, gdje je inače četvrtkom uobičajena gužva na rubu ekscesa, od naručivanja do borbe za ulazak, prazne. Dvoje pacijenata kod mog doktora i ja. I drugi nitko ne radi. Nisam stigla pročitati ni stranicu Tolstoja kojega sam si ponijela jer je zadnji tren da vratim knjigu u knjižnicu, ne zbog zakasnine nego miriši na zatvaranje, i već me pozvao unutra. Skidajte se, naravno, pa ne pregledavamo noseve, ah da, došlo je do siderotične diskoloracije kod sklerotizirane vene, da, to sada tako izgleda, moguće je kod nekih ljudi da se to dogodi. Promijenilo je boju. Kažem mu ja, malo je i reljefasta, takva nije bila prije zahvata. Možda se povuče. Za godinu dana. Dobili ste najmoderniji zahvat, godinu dana nećemo raditi ništa. Nosite i dalje čarapu, možete ju skinuti po noći. Nemojte ići u saunu, možete na more. Kažem ja njemu, u sauni nikad nisam ni bila, a kako stvari stoje ni neću. A more, ah, di smo mi od mora. Ako preživimo dotad. I on i sestra imaju maske. Kažu da im nije lako. I da je statistika jedno, a život ipak nešto drugo. I da čuvam sebe i djecu. Vidimo se za tri mjeseca. Baj baj. Priča vena je gotova. Zasad. Više ne idem po bolnicama ni hitnama dok me ne pokupe.

IMG_20200312_133205.jpg

Otišla sam do Glavnoga, pročitala Obiteljsku sreću do kraja na klupi, to si nisam priuštila ne znam otkad. Pa na vlak. Sve mi se gadilo. Ljudi k'o u priči. Nisam se nigdje ni za što držala. Na putu u Kaufland nazvala me majka. Zabrinuta za moju nogu. Ja sam joj rekla da se treba brinuti zbog koronavirusa, ipak, rizična je skupina, a ona je rekla da se ona toga ništa ne boji. Pa njezina je majka za vrijeme Drugoga svjetskog rata u jednom danu sahranila sestru i kćer. Koje su umrle od tifusa. Kaj je ta prošla. Ali ipak na kraju razgovora rekla je da se brine za mene i da plače cijelo jutro. A ja operirala venu prije tri tjedna. Skupila sam nekako daha da ne vičem na nju i rekla, dobro, mama, ajde, sve je u redu. Došli su i moji. Išli smo po paket mlijeka. Što nam je uobičajena količina i par stvari za ove tamaničare svega što postoji u kući. Načekali smo se. Počela je opskrba namirnicama kod Hrvata. Sve su blagajne radile, mi smo stajali u neuobičajenom redu, a ja sam se prema sirotim tetama na blagajnama osjećala nekako krivom što sam uopće tu. U Istri zatvaraju škole, čini se da smo od ponedjeljka i mi od kuće. To je, naravno, samo intuicijski. A i stižu nam upute za virtualne učionice. Navečer me nazvao brat. Samo da mi kaže da sam gotova. Zvala ga je mama. Da me slučajno ne zove i ne uznemirava. Jer nisam dobro. On se izvikao na nju, a ona mu je rekla da im je to familijarno da se brinu. Smijali smo se. Od četvero unuka, jednoga praunuka i naravno, jednog i jedinog sina, ne znam kud se sad na mene nameračila. Vjerojatno je lakše prebaciti brigu na drugoga. Moja mama ima 87 godina.

petak, 13. ožujka 2020.

U pola osam imali smo izvanrednu sjednicu. Uključila sam se videopozivom, ali kako sam još na bolovanju, nisam htjela talasati pa me isključilo. Ali napravila sam sve i s kolegicom koja me mijenja i sa svima da se na vrijeme ubacim u kolo da poslije ne bi bilo. I dalje mi se čini da smo od ponedjeljka online, ali da nas moraju osposobiti. Nitko ne djeluje baš ohrabrujuće što se tiče našega sustava.

Bila sam kod svoje doktorice. Isto, nigdje nikoga. Kad je frka, ni penzići više nisu bolesni. Ona sjedi s maskom. Onom pravom. Zabrinuta je. Malo smo porazgovarale o virusu i o našem zdravstvenom sustavu. Ne smijem ništa reći. Što mi je rekla.

I službeno je, djeca više nemaju škole, krećemo od ponedjeljka svi online. Zvali su me i iz vrtića, da zatvaraju. Nekako me sve stislo izunutra.

Počinjem panično kopati materijale i pripremati se za nastavu. Eto ti škole za život, sad bez za…..cije. Naslov više nije poetičan ni ironičan. Gledam što imaju pripremljeno za TV nastavu za nas, za srednju školu. I opet se knjiga svela na dva slova, kolegice bivše suradnice udaraju. Kaže mi prijateljica i kolegica I, mogla si i ti sad biti s njima, a ja velim, da, da… Formiraju se virtualne učionice, sustav pada, imamo Viber i WhatsApp grupe za djecu… Paralelno stalno stižu neke smiješne poruke o koroni i nama jadnicima. Poznati su se solidarizirali i poručuju da ostanemo doma. Ima i hešteg. Šogor mi je u jednom trenu provirio dok sam bila u uobičajenoj pozi za štednjakom i pitao jesmo li u karanteni. Naravno, pitanje sam shvatila ironično rekavši da ne znam u čemu se ovo razlikuje od mog prijašnjeg života. Pa ja sam uglavnom i inače u karanteni. Zadnjih ne znam više koliko bila sam po bolnicama, ambulantama i bolovanjima. U birtije ne idem. Izlazak mi je kod doktora ili u dućan. A to će ionako raditi.

Inače, na jednoj društvenoj mreži javio se naš poznati kuhar, znate koji, onaj bahati, koji voli snimiti i pokoju reklamu. S važnom obavijesti sa zagrebačkog aerodroma za koju je zamolio da ju se podijeli. Da to moraju znati svi. Kako se neodgovorno s njim postupa. Inače, nedavno sam negdje pročitala da mu je vođenje jedne kuhinje u Irskoj ili Škotskoj otvorilo nove vidike, zbog kojih je sve sigurniji kako se u skoroj budućnosti ne vidi u Hrvatskoj. Jedino će doći na neki poznati festival hrane. Taj se trebao održati 15. ožujka u Šibeniku. Ali je odgođen kao i sve. I tako naš kuhar u objavi nije naveo razlog slijetanja u tu Hrvatsku. Uglavnom, jako je ljut jer ga je na aerodromu dočekala totalna neorganizacija. Ljut je što mora čekati. Da ispuni formular. Objava mu je puna psovki.

On je ljut jer su velike šanse da u toj gužvi dobije koronavirus. Kaže on nama da živi u Apsurdistanu u kojem vladaju glupi i neorganizirani ljudi i bla bla…

Kao mi ne znamo gdje živimo pa će nas on sada malo poučiti. Mi smo svi hrpa glupana. On je pametan. Obratio nam se, između ostaloga riječima: „A vi, kupujte papir za kenjaru, trpajte tone namirnica, ostajte bez poslova i prihoda.“ U cijeloj priči samo je ostalo nejasno zašto je taj naš važan čovjek došao baš sad u jeku pandemije kući u tu glupu Hrvatsku? Zašto jednostavno nije ostao u Irskoj ili gdje već? Zašto nije ostao u okvirima njihova zdravstvena sustava? Imam svoje mišljenje o nama. I moj je muž radio po Njemačkama i Italijama. I na svojoj smo koži dobro osjetili što je sustav vani, a što tu. No, sad smo tu. I trenutno sam jako zahvalna što smo svi tu. Doma. I kad se ovako neki pametnjaković kad je frka ipak vraća kući, a prije koji dan pjevao je drugu pjesmu, to dosta govori o njemu. No, i to je ljudski. Ali kad se osjeti pozvanim prozvati sve nadležne institucije koje ne brinu za njegovo zdravlje i mene kako sam zapravo slijepa i naivna i kriva, imam potrebu reći, idiot ostaje idiot. Nadam se da će nas izvijestiti kad opet odlazi s informacijom kako je gore trava zelenija i kako su se tamo bolje pobrinuli za njega u ovim teškim vremenima.

subota, 14. ožujka 2020.

Zajedno s djecom čistila kuću. Bila u nabavci, sama, naravno, i samo za danas. Još se odupirem. A i sve što kupim ovi ionako potamane. U trgovini jednoga velikoga trgovačkog lanca vidjela vruću robu u prvim redovima. Antibakterijski gel za ruke za 79,99. Takav je donedavno bio 10 kuna. Dokumentirala sam da pošaljem ministru Mariću. Da ih kazni jer je obećao da hoće. Moje su se cure navečer hrabro našle u gradu. Kaže moja prijateljica Z, alkohol dezinficira. Ja se nisam uspjela iščupati. A nekako me pere i neka odgovornost. I jad. Pa ne idem nikamo.

nedjelja, 15. ožujka 2020.

Svaki dan isto. Potopilo me vrijeme i mjesto. Poruke i mailovi stižu od jutra do sutra. U grupi sam roditelja iz sinova razreda, sad u još jednoj službenoj s učiteljicom za njegov razred, u kćerinoj s roditeljima i sad službenoj s učiteljicom i roditeljima, za sina u vrtićkoj koja sad stvarno nije bitna, s kolegama za svoj predmet pa s kolegama s posla, u nekoliko virtualnih učionica, a sad i na dvije nove platforme za roditelje za školske materijale. I u jednoj za solfeggio. Privatne nisam napisala.

Online smo. Zauvijek i svugdje. Mjesto i vrijeme više ne postoje.

Što se tiče nastave na daljinu, od prvog do četvrtog razreda škola ide na trećem programu, od petog do osmog i za srednju školu na Sportskoj TV. Naravno, i mi sami proizvodimo i šaljemo sadržaj svojim učenicima. Tako su to zamislili u našoj krovnoj instituciji. Eto mi. Htjela sam reformu. Sad će se vidjeti tko što ima u rukavu. I naš će proizvod postati opipljiv. Lako učiteljicama. Veza puca i dalje. S I-om sam stalno na telefonu. Moramo sad uhvatiti vlak koji juri, nagovaram ju. Učimo online kako raditi u tom nekom programu snimanja. Dijelimo. Inače, objavili su ekskluzivnu vijest da je par doktora s Rebra zaraženo. S kardiologije. Sad mi je jasno zašto je bilo onako apokaliptično. Ja sam bila na kirurgiji. Ali nikad ne znaš kako to kod njih cirkulira. I tko je bio s kime. Nije mi baš svejedno.