Tjedan prvi

I počelo je. Zatvor. Iako se još službeno ne zove karantena. Ali za mene dovoljna. Djeca i ja u kući. S obzirom da se moj život vrti oko škole, onda tako i brojim vrijeme. Prije i poslije. Škole na daljinu. Krećemo.

Dan prvi. Ponedjeljak, 16. ožujka 2020.

Preživjela. Valjda. Imam selektivno pamćenje. Da se zaštitim. U ova teška vremena. Počela je nova škola. Našu su napali hakeri. Osnovna ide na telki. Drugi razredi imaju poznatu učiteljicu. Tko ju zna, zna ju. Dijete mi se odupire, ali poslušno piše, čita, sluša i razgovara. Sanjuški, kako ona sebe zove, u trećem licu, u televizor.

Prednost je ovakve škole da može biti na satu u pidžami, a poslužila sam mu i grickalice.

Može učiteljici svašta odgovoriti, a da ga ona ne čuje, može se otvoreno buniti, a ima i korelaciju s tjelesnim. Svako malo ustaje i igra nogomet po boravku s nekom malom pamučnom loptom. Koja zamjenjuje pravu. Usred sata. Ipak, dijete nema treninge i doma je. Nek' udara. Za to vrijeme kći je na TikToku jer ona ima svoju nastavu tek u tri. Zato je mali najsretniji, njemu su super Pametna ploča i crtići u intermezzu. Zamišljam kako je učiteljicama po područnim školama.

Popodne sam otišla u dm po sapun i bilo što još čime ću odagnati nevolju, ali nema baš puno izbora. Nazvala sam knjižnicu, ljubazno su mi telefonski rezervirali knjige i rekli da ih samo brzinski pokupim. Dočekala me moja draga teta na rampi i predala knjige. Marku sam posudila Poštarsku bajku za lektiru, iako je ima i na e-Lektirama, ali ajde, nek' još čita knjige dok postoje, mislim u opipljivom obliku. Svoj sam izbor svela na dvije aktualne – uzela sam si Saramagov Ogled o sljepoći za utvrđivanje gradiva i Huxleyjev Vrli novi svijet. U nastavi bismo to nazvali aktualizacijom. Za klub čitamo Priručnik za spremačice L. Berlin. Na povratku sam srela M-ovu učiteljicu pa smo malo razmijenile dojmove o školi i svemu. Naišla je i jedna poznanica s djetetom koja mi se bacila u zagrljaj i krenula me ljubiti u obraz, a ja sam ju hladnokrvno srezala rekavši da se ne ljubimo ni inače, a kamoli za vrijeme korone. Bila sam gruba. Ne znam što si je učiteljica mislila.

Dan drugi. Utorak, 17. ožujka 2020.

Izgubljena u vremenu i prostoru.

Dan treći. Srijeda, 18. ožujka 2020.

Bila u lovu. U dva dućana. Otužno. Nigdje komadića piletine. U drugome od njih prodavačica mi je rekla da su izvadili sve zalihe mesa i sve rasprodali. I da ne zna što će biti s njihovom dostavom otkad zatvore granice. Malo me uhvatila panika pa sam s polica pokupila ono što je ostalo od mesa. Jednu pureću mesnu štrucu, neke pileće medaljone i paket mljevene junetine. Poslije sam iz auta nazvala svekrvu za ratni plan nabave.

Navečer sam na vijestima saznala da u kompletu mjera koje idu za potporu poduzetnicima u krizi režu potpore za samozapošljavanje. Eto. Ne znam bih li rekla mužu ili ne.

Dan četvrti. Četvrtak, 19. ožujka 2020.

Ovi su u Decameronu kad su „kuga i pomor 1348. pohodili Firencu“, bili u izolaciji izvan grada četrnaest dana, a pripovijedali su deset. Mislim da će ova priča trajati malo dulje. I mi smo doma navečer krenuli pripovijedati. Svaku večer druga priča. Storytelleri. D, spavaš li mirno? Možda mi djeca u karanteni postanu jutjuberi. Uz tiktokere i što sve već. Što se tiče činjenica, trenutno su u 12.43 u Hrvatskoj 102 zaražena. Prešli smo stotku. Toni Milun danas je objasnio što je eksponencijalni rast i čisto matematički predvidio što nas čeka. Ne bu dobro. Muž mi je pročitao da je i gospa objavila, valjda prišapnula, vidjelici da se neko vrijeme neće javljati. U karanteni je. Kod nje valjda još nije uvedeno online. Zvala sam Ministarstvo rada i mirovinskog sustava. Da vidim što je s privremenom mjerom suspenzije potpore za zapošljavanje. S obzirom na jučerašnju informaciju s vijesti. Rekli su da spašavaju što se spasiti da, ali mjere samozapošljavanja ukidaju. Nakon mnogo spajanja, prespajanja i javljanja, konačno sam dobila pomoćnicu ministra. Rekla mi je kako odluka još nije prošla Vijeće. Tu sam se malo ponadala. I pitala me kad je suprug predao zahtjev. Nisam shvatila na što se odnosi sintagma predati zahtjev. Rekla sam joj kako je prošao individualno i grupno (znam asocijaciju) savjetovanje te predao, pardon poslao svom savjetniku na burzi poslovni plan i troškovnik.

Objasnila sam joj ukratko da ako se radi na očuvanju radnih mjesta i potpori svih koji imaju kakvo takvo zanimanje, da je odluka o suspenziji mjera za samozapošljavanje loša za te ljude koji su zapravo u zrakopraznom prostoru. Na burzi su, ali svojom odlukom. Moj je muž dao otkaz u državnoj firmi gdje je imao koliko toliko dobru (nama za život nedovoljnu) plaću i odlučio se za samostalan posao. Nema pravo na naknadu s burze jer nije imao sporazumni otkaz. Nije ni računao na naknadu s burze. Odlučio se za otvaranje obrta, ohrabren mjerom samozapošljavanja. Vuku ga za rukav za posao. Odlučio je biti poduzetnik. Iz sigurne javne u nesigurno privatno. Bilo bi logično da ako se sad donese obustava mjera za samozapošljavanje, da to vrijedi odsada nadalje. Ali što s ljudima koji su trenutno u tome procesu i još im nisu odobrena sredstva? Pomoćnica je uzela moj broj i rekla da će mi se javiti. To mi se nikad nije dogodilo. Zvala sam i Hrvatski zavod za zapošljavanje. Teta je bila sva jadna, rekla mi je da uopće ne zna što će biti s tom kategorijom ljudi. Shvaćajući da imaju gorućih problema i da je ogroman broj ljudi odjednom ostao bez posla, objasnila sam da smo se i mi privatno našli u nezavidnoj situaciji. I da samo trebam informaciju otkad se to reže. Rekla mi je da pošaljem mail i objasnim situaciju. I da, saznala sam lošu vijest. Moj muž nije predao zahtjev. Zahtjev je kad predaš sve papire uz pregledan i odobren poslovni plan. I da ako donesu odluku, da je pitanje s kojim će datumom obuhvatiti one koji su predali zahtjev. S 19-im ili 20-im. Uf. Išla sam vidjeti što je s M-ovom jučerašnjom zadaćom iz likovnoga koju mora uslikati i poslati, zatim engleskoga, pa s M-om zadaćom iz solfeggia koju mora riješiti i poslati pa s M-om zadaćom iz njemačkoga. Pa onda nešto skuhati. Danas imam što. Uspjela sam se u devet iščupati do bankomata. I da udahnem malo zraka. Otišla sam kod svekrve po dva piceka koja mi je uspjela kupiti jutros u velikom Konzumu. Kaže ona, da, da, sad će roditelji malo vidjeti koji vi lavovski posao inače radite. Neka, neka. Ne znam za nas, ali blažene tete u vrtiću, učiteljice i produljeni boravak. Ja sam na rubu pameti. U pola deset, nakon što sam ubacila piceke u škrinju, svojoj sam djeci izgovorila rečenicu za koju sam mislila da nikad neće izaći iz mojih usta, a ta je, zabranjujem više temu škola i sve vezano uz školu. Oni su svejedno neposlušno nastavili rješavati i obavljati zadatke. Materijali i poruke nastavili su stizati. Napadaju s obrazovanjem sa svih strana. S mužem sam popravljala njegov poslovni plan do pola dva. Tada smo poslali konačnu verziju na pregled.

Dan peti. Petak, 20. ožujka 2020.

U Hrvatskoj je službeni broj zaraženih 130. Sve je zatvoreno, od danas i parkovi i igrališta za djecu. Mi ne uspijemo ni do šume. A imam plan svaki dan izvesti ih malo van. Kaže Capak da je to poželjno. I da je dozvoljeno do pet u jednoj skupini. Mi smo ako izađemo svi zajedno, što je rijetkost, granični. Mužu je referent s burze pogledao popravljenu verziju poslovnog plana i odobrio ga. Muž ga zove i pita što sad s njim. On mu govori da trenutno ništa od svega toga i da je ludost sada ići u poduzetništvo, otvarati obrt. Muž mu je rekao da je u glupoj situaciji, da ga proba shvatiti, da mora početi raditi, da za njega ima posla, da je dao otkaz u državnoj firmi, da nema nikakvu naknadu s burze. I da bi on ipak poslao sve papire pa bolje da mu je urudžbirano i stoji tamo nekome na stolu. Bolje da je negdje nego nigdje. Znajući da je odradio sve što je mogao. Pa što bude, bude. Jer ono što je najbitnije od strane referenta i burze odobreno je. Referent je rekao, pa dobro, pošalji. On tu nije da misli. On provodi odluke. Vjerojatno nije loš čovjek. To je takav posao. Zvala sam Zavod za zapošljavanje u Zvonimirovoj da vidim dokad rade i dokad radi urudžbeni. Urudžbeni je taj. Dok oni ne lupe pečat, ništa. Tako su na faksu bile najvažnije tete u referadi. One su bile vlast. Do tri, kažu. Zvoni mobitel. Nepoznati broj. Zamjenica ministra. Kaže da je saznala da odluka o suspenziji treba na Upravno vijeće i da svi koji su predali zahtjev, uzet će se u obzir. Dobro. Pitam ju samo za još jednu sitnicu, odnosi li se to na zahtjeve s datumom 19-im ili 20-im? Danas je, naime, 20. 3. Kaže ona, e, to ne znam. Idem pitati pa vam se javim. Divna je. Čekam. Zovem muža da pod hitno dolazi doma da skupimo sve papire. Zovem šogora da bude na dispoziciji za printanje i tehničku podršku. Zvoni mobitel. Ona je. Kaže, s 20-im. Brzo trčite. Gutam knedlu umjesto da pustim suzu. Žena nepoznata usred puno većih problema od našega i odluka koje donose iz sata u sat na državnoj razini usred pandemije uspjela se i htjela baviti sa mnom. Hvala Vam, brzinski poklopim. Ne znam što bih zbog olakšanja ali i panike hoćemo li uspjeti.

Mužbudućiobrtnik stiže munjevitom brzinom. Ljuta sam. Kod njega uvijek sve u zadnji tren.

Da je drukčije, ne bi valjalo.

Listamo sve papire koje treba ispuniti. Provjeravamo nekoliko puta. Između ostaloga, treba potvrdu s FINE i Uvjerenje o prebivalištu s policije. Juri i vraća se, meni se čini za petnaestak minuta. Bar zbog korone nema redova. Zove prijateljicu umjetnicu, šalje mu pismo namjere. Zove čovjeka s kojim će surađivati isto za pismo namjere. On je baš sad slučajno doma. Došao je nešto popraviti. Poslat će mu. Šogor printa, mužbudućiobrtnik potpisuje. Imamo sve. Čekamo još taj potpis. Nema maila. Sve je išlo glatko dosad. Čekamo još malo. Jedan sat je. Kažem ja, daj odi pa nećeš sad riskirati zbog toga jednog papira. On juri. Ostajem tu i ne vjerujem. Zovem ga uskoro, ne mogu izdržati. Evo, predao sam, nije bilo problema. Još mu je čovjek na Zavodu isprintao potpisano pismo koje mu je u međuvremenu stiglo. Predao je zahtjev. 20. 3. Ima urudžbeni broj. Osjećam se kao da smo u zadnjih sat vremena probili fizikalne zakone. Kao da smo pobijedili. Ne razmišljam dalje od ovoga. Popodne su mi djeca dok sam ja prilegla s najmlađim izašla malo dolje na terasu. I M-i je došla prijateljica. One su se samostalno dogovorile. Poslije sam joj prilično neurotično objasnila da se maksimalno pazimo, da se ni s kim ne družimo i da to baš nije bila najbolja ideja. Plakala je. Mislim da je shvatila. Nije ni njima lako. Ali ne stignem se time baviti.

Dan šesti. Subota, 21. ožujka 2020.

Ne znam koliki je broj. Odlučila sam se malo isključiti. Tako i savjetuju. Da ostaneš normalan. Danas je muž doma. Pa su oni izašli malo u dvorište. Ostala sam sama. Danas je donesena Odluka o mjeri strogog ograničavanja zadržavanja na ulicama i drugim javnim mjestima. Policija je megafonom rastjerivala ljude u kuće. Kao u nekom apokaliptičnom filmu. Ili distopijskom romanu. On je kuhao ručak pa sam se konačno uspjela u miru baviti i svojom školom. Evo, ponoć je prošla, završila sam snimku prezentacije. Zvala sam danas mamu da što ćemo ako proglase totalnu karantenu. Kaže ona, ništa. Predložila sam joj ili da dođe k nama, za što ne znam koliko je pametna ideja jer nas je puno i muž mi je stalno vani ili da ću dogovoriti s domom umirovljenika da joj dostavljaju ručak da ne mora ići van. Rekla mi je da ju pustim i da ne dižem paniku. Ja sam ju molila da ne ide u dućan, a pogotovo ne u više njih u jednom danu. Zvala sam brata. On je u samoizloaciji u jednoj sobi, a žena mu u drugoj. Malo sam ljubomorna jer se ja nemam gdje samoizolirati. Nađu me i u kupaonici. On je rekao za mamu da je najbolje da bude tamo sama. I da kaj se ja toliko brinem, kao da joj mogu zabraniti da ide van. Da je on svaki dan vani, pa trebao bi se žvaliti s nekim da se zarazi. On ima onaj fatalistički stav, ako te treba strefiti, strefit će te. Zvala sam poslije dom umirovljenika i čovjek mi je rekao koje im dokumente trebam poslati. I da je to najvjerojatnije izvedivo. Oni imaju status zdravstvene ustanove i u svim situacijama, ako i dođe do totalne karantene, dostavljaju ručak. Malo sam se rasplakala. U stresu sam, priznajem. Bratić me zvao sa sela da možemo doći k njemu u izolaciju. On je sam. I brine za nas. Javio se i nećak, da je zvao babu, da je ona dobro. I da će joj on donijeti što treba. Kažem ja, naravno da je dobro, bez brige i bez pameti.

Sad navečer, dok sam tu radila, čula sam djecu kako razgovaraju što bi da imaju tri želje. Rekao je M da on zna što bi s dvije. Prva je da više nema koronanvirusa

i da se nitko više ne može zaraziti, a druga je da budemo bogati. Sunce moje. Ni ne stignem se baviti time kako oni sve to proživljavaju. Sad su si složili u sobi neku buksicu, grickalice i atmosferu i igrali šah. Šah?! Idem spavati. Sutra je novi dan. Nadam se.

Dan sedmi. Nedjelja, 22. ožujka 2020.

E, to ti je kad odlučiš početi pisati baš sad. Pa onda i imaš što napisati. A mislila sam da ću pisati o koroni. I karanteni. No, ipak, ima još… Ili kako bi narod rekao, nesreća nikad ne dolazi sama. Dakle, jutros me iz sna probudio užasno jak tutanj. Tako nešto nisam čula ni doživjela nikad u životu. Moja prva pomisao bila je, evo ga, zatvorili su nas zbog korone i sad udaraju. Rat je, sve će nas pobiti. Možda se ipak u mene uvukla neka misao teorije zavjere iako im nisam sklona. Ali izunutra uvijek razradim i gori scenarij, kao da budem spremna. Kad dođe to gore. Kao da će mi to pomoći. I tako u jeku korone znala sam pomisliti, ma ovo je prenestvarno, djeluje kao priprema, ekspozicija u neki crnji zaplet. I eto mi ga sad. Tutnji, ne prestaje. Ležim na krevetu, mali spava pored mene. Onda shvatim da je ipak potres. Da se zemlja trese. Eto, Srbi imaju doslovniji leksem. Zemljotres. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset. Traje čitavu vječnost. To je to subjektivno vrijeme. Ležim bespomoćno i ne mrdam. Kasnije sam se sjetila riječi doktora Rajovića s jednoga predavanja u kojem je objašnjavao da kad je čovjeku život u opasnosti, mozak izvlači iz memorije informaciju kako se obraniti. Ne znam kako bi znanost objasnila moje mirovanje. Nedjelovanje. Ja sam se sebi činila zamrznutom. Oduzetom, a ne da je mozak našao najbolje rješenje. Čak suprotno. Samo sam čekala da prođe. Da prestane. I još s djetetom pored sebe. Kasnije smo utvrdili gradivo da je najopasnije letati okolo dok potres traje. Tako ljudi najčešće stradaju. Nakon toga razarajućeg tutnjanja ili tijekom, ne mogu to više osvijestiti, počeli smo se ljuljati. Čulo se fijukanje kroz krov. Mi smo u potkrovlju.

U nekoj od tih sekunda čula sam muža kako iz petnih žila viče, djeco, brzo, dižite se, potres je. Valjda kad je prošlo, čopila sam maloga za ruku, došla do boravka, oni su svi bili na nogama u pidžamama. Počela sam, isto u pidžami navlačiti malome jaknu. On je tek tu zaplakao.

Ali mislim više od naše panike nego od toga što se dogodilo. On ni ne zna što je potres, prespavao ga je. Djeca su se krenula oblačiti i pomislili smo, di ćemo, što ćemo. Vrtjela sam film o štoku ili nosivom zidu. Smirilo se. Stali smo. Ne idemo nikamo. Ništa se nije srušilo. Muž je otvorio vrata balkona i viknuo susjedu, uf, ovo je bilo jako. Nikad ga u životu nisam vidjela tako izbezumljenog. Budnog. Zabrinutog za djecu. Pod tolikim adrenalinom. Skinuli smo jakne i sjeli u boravak. Uključila sam radio. Ništa. Lagana jutarnja glazba. Televizija. Ništa. Reprize dječjeg programa. Na internetu ništa. Nije još sedam. Tišina. Nigdje ništa. Uskoro obavijest na portalima, u 6.24 h Zagreb je pogodio jak potres magnitude 5.4 prema Richteru. Zovem mamu, dobro je. Šaljem poruku nećaku. On mi je kao moje dijete. Dobro je. Šalje mi slike porazbijanih stvari u kuhinji. Zovem šogoricu i brata. Oni su skoro u centru i zgrada im se inače zaljulja kad prolazi tramvaj. Dobro su. Samo im je pao televizor, nije se ništa urušilo. Stižu fotke razvaljenoga centra. Katedrali je otpao jedan vrh. Iščekujemo hoće li biti još koji. Kažu da često nakon jednoga ide drugi. Evo, ga, opet trese. Kažem ja šogorici, ajmo i mi i vi ipak dolje. Poklapam. Pitam muža koji je nosivi zid. Objašnjavamo djeci gdje je najbolje stati ako opet udari. Oblačimo se i silazimo dolje. Ništa nisam uzela. A uvijek sam govorila, ako bude frka, uzet ću samo album sa slikama. Susjedi su vani. Stavljaju djecu u auto. Neka djeca plaču. Zahladilo je, puše vjetar. Ovi su preko svi na parkiralištu. S maskama. Puno ih je. Koja apsurdna situacija. Ljudi su zbog straha od urušavanja impulzivno izašli van. A zbog korone ne smiju biti jedni blizu drugih. Mi smo kod svekrve dolje. U 7.01 bio je drugi potres jačine 5.0 prema Richteru. Onaj prvi bio je s epicentrom u području Markuševca i Čučerja, sa žarištem na dubini oko 10 km. Zato se valjda tako jako čulo, zaključujem laički. Na televiziji kreću izvanredne vijesti. Novinarka bez frizure i šminke izvještava s mjesta događaja. Centar Zagreba gadno je nastradao. Jedna je djevojčica kritično. Stižu poruke od familije iz Nizozemske jesmo li živi. Od M iz Poljske. Od bratića. I on je osjetio. Gledamo slike svog Zagreba i ne možemo vjerovati. Kud baš sad. Dolaze poruke po nekim grupama da se očekuje još jači potres. Glas razuma ipak prevladava, javljaju se stručnjaci da je mala šansa za to. Ali da nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti što će biti. To znamo. Ono što je sigurno, očekuju se podrhtavanja tla u sljedećim danima. Zovem šogoricu, ona je u autu, brat mi šeće po kvartu. Stižu poruke. Svi smo zabrinuti jedni za druge. Zovem T. Ona je sjela u auto i otišla mami. Rekla je da se vozeći iz Novoga Zagreba, kad je vidjela redove na pumpama, sjetila Z koja je rekla da u autu uvijek moraš imati benzina. Zovem ponovno mamu, priča mi sad suvislije kako je prošla. Kaže da se probudila noćas oko dva i da joj je bilo loše. Kaže, znaš, neki stariji ljudi predosjete potres. Pitala sam šogora za mačka. Životinje osjete. Kaže da je bio nemiran i da ga je budio. Sad se zezamo, samo stavi mačka pored sebe kao alarm. Mama mi objašnjava kako je naš/njen neboder siguran za ovakav potres. Moji isto govore da je R dobro saziđao kuću, ima tu puno armiranoga betona. Svekrva viče preko prozora, muž i šogor pričaju s drugim susjedom. Peku se palačinke, gledamo vijesti. Skuhala sam si kavu. Slike iz centra su strašne. Najpotresnija je ona trudnica u spavaćicama s tek rođenim bebama ispred Petrove bolnice. Kreću službe po gradu, pokrenuo se Stožer, vojska, Milanović je predao riječ Plenkoviću, Crveni križ poslužuje grah na Zrinjevcu za nastradale, BBB-i su pomogli u premještanju inkubatora iz Petrove u Dubravu…

Gledamo i ne vjerujemo. Ovo je najjači potres u Zagrebu u posljednjih 140 godina. Oko 12 smo ipak otišli kući. Pa što bude, bude.

Zovem I, nije mi se javljala dosad. Oni su na visokom katu. Penju se stepenicama u stan. Dobro su, išli su u dugu šetnju. Odlučila sam spakirati torbu. Za svaki slučaj. Što staviti? Spremam njihove i svoje dokumente, dječje osobne, love nemam. Muž se sprda sa mnom, pa uzmi karticu. Jer ja inače tako, kad nemam keša, uzmem karticu. Istresli smo njihovu ušteđevinu, uzela sam vodu, dekice, gaće i čarape, ipak jednu odjevnu kombinaciju za svakoga, rolu wc papira (imamo ga), uloške, neke vrećice instant kave koje smo prigodno dobili od jedne izdavačke kuće. M zna s interneta kako skuhati kavu u divljini, kaže trebaju mi šibice, lončić i konzerva. Zna ona da ja ne mogu bez kave. I pokazuje mi s YouTubea filmiće za preživljavanje. Eto ti škole za život. Tražim lijekove, sortiram jedne za evakuaciju, a druge za doma. Ne znam više za što da pakiram, za evakuaciju od potresa, za pandemiju ili za oboje. Sjetim se svoje šogorice S koja je za vrijeme rata uvijek kad bi zasvirala uzbuna, nosila samo torbicu Sarajevo 84 s logom Zimskih olimpijskih igara dupkom punu lijekova. Nećak V i ja, bezbrižna djeca, redovno smo joj se smijali. I eto me sad. Provjeravam s prijateljicom Z, koja zna te stvari, što mi još treba. Kaže ona, benzin u autu, antibiotici i djeca na broju. Kći i ja sve smo spakirale, torbica je postala dvije torbe, ipak nas je petero, a oni su si još ubacili i koji igračku. Mali je uzeo svoje najvrjednije Star Wars kartice. Gledajući nas dvije kako žustro pakiramo, uzbuđeno me pitao, a kamo idemo, mama? Na bazen? Popodne su neki od ukućana od stresa i umora pozaspali, neki su od stresa ili uhvativši gužvu, neumorno igrali, a ja sam samo legla u dječju sobu. Ne mogu zaspati. Bdijem. Nema opuštanja. Popodne me u miru nazvao brat da mi detaljno ispriča kako su prošli. Razbile su im se neke stvari, ali sve je u redu. Sa stanom. Popodne stižu fotografije škole. Atrij je zatrpan ciglom, krovište je djelomično stradalo. Slike zgrade nisu obećavajuće. Statičari su u obilasku Gornjega grada ušli i u školu te procijenili da je jedan od glavnih nosivih zidova znatno oštećen. Morat će još napraviti detaljnu procjenu. Čini se da se nećemo imati gdje vratiti. Nekad. Bliži se noć. Sve smo nespokojniji. Trzam se na svaki zvuk, strah je tu između nas. Još je počeo puhati neki jak vjetar, fijuče kroz krovište. Naravno da mislim da opet trese. Ipak, treba ići leći. Laku noć, Zagrebe.

Za evakuaciju spremni.