Tjedan drugi
Dan osmi. Ponedjeljak, 23. ožujka 2020.
Noć je prošla u košmaru. Djeca su mi hrabra, ali ipak kći je spavala sa mnom i malim, a sin s tatom u boravku. Ja sam u jednom trenu padajući u neko međuzemlje, zavikala, potres je. Kaže kći da sam po noći jaukala. Smiju mi se. Sanjala sam potres i imala osjećaj da se ljuljamo. Ipak, uza sav moj PTSP, nije bio san. Kažu ujutro da su tijekom noći izmjereni manji potresi. Valjda ćemo oguglati. Život se nastavlja. Škola ide dalje. Proizvodnja ne smije trpjeti. Morala sam do banke. Već sam bila prije nego nas je zatvorilo. Sve dogovorila i potpisala. Čekali smo da mi sjedne druga uplata i onda će mi riješiti. Uplata je sjela. S obzirom na novonastalu situaciju poslala sam još prošli tjedan mail s upitom može li mi riješiti online. Sve sam papire već potpisala. U poslovnici. Nije mi odgovorila. Zvala sam banku. Prebacuju me u njihovu središnju poslovnicu. Objašnjavam, kažu, najbolje da se odgovorite s vašom bankaricom. Znam, ali ne mogu do nje. Ostavite broj pa će vas nazvati. Zovu iz naše poslovnice. Ona taj tjedan ne radi. Zovite sljedeći. Sad je taj sljedeći. Opet zovem. Sve ispočetka. Središnjicu pa ostavljam poruku da me nazove. Nije tako lako doći do bankarice. Ne znam samo čemu onda mogućnost korespodencije mailom koji joj je napisan na vizitki. I na koji me ljubazno uputila. Pošaljite mi mail. Ja ni nemam vizitku, ali odgovaram na mailove. I kad sam na bolovanju. I iz bolnice. Tko mi je kriv. Konačno, kad sam ju dobila, odnosno, ona mene, eto, oni zovu svoje klijente, dan nakon potresa i usred koronavirusa, kaže mi da ne može riješiti online. Da moram doći osobno do poslovnice potpisati, da oni normalno rade. Promijenili su radno vrijeme, ali rade. Čudim se i ljutim, ali oblačim se i idem. Što ću, kad ih trebam.
Prolazim ulicama, nigdje nikoga. Usred bijela dana sve je prazno. Parkovi su ograđeni onom trakom koju policija zalijepi nakon počinjena zločina.
Pred nekom zgradom samo jedan dostavljač pizze koji mi nešto dobacuje, ali ga ne razumijem. U banci njih dvije, zaštitar i ja. Ona bi malo sa mnom prokomentirala što nas je sve snašlo. Ja sam hladna i distancirana. Pitam ju, a ne odgovarate na mailove? Kaže, nisam radila prošli tjedan, a jutros me dočekala hrpa mailova. Pitam, pa kako to da se niste prilagodili situaciji? Potpis se može riješiti od kuće, skenirati i poslati, govorim ja naglo digitalizirana. Pa znate li koliki je naš sustav, to su stotine tisuća djece i nastavnika i sve se riješilo na daljinu. Prilagodili smo se. Prvi put pomišljam da i nismo tako loši… Sliježe ramenima, nisu nam uveli još nikakvu promjenu, mora se i dalje doći osobno. Nema kod njih na daljinu. Samo licem u lice. Ipak je tu lova u pitanju. Potpisala sam. Jedan papir, zato sam, naime, došla. Svojom kemijskom. U rukavicama. Nikad se ne zna.
I dalje se tresemo. U prosjeku 3.2. U Zagrebu statičari obilaze zgrade i procjenjuju štetu. Mnogima su stanovi proglašeni neuporabljivima. Korona, posljedice potresa, kriza koja će tek ostaviti posljedice… Situacija je gadna. Ali si u njoj pa si subjektivan. Ne možeš ju ni sagledati. Ne mogu više. Mogu, mogu. Tu smo, živi smo. Podižemo li ljestvicu očekivanja još više?
Dan deveti. Utorak, 24. ožujka 2020.
Škola nam je nakon službenog pregleda statičara dobila crvenu oznaku. Neuporabljivo. I kad ovo prođe, morat će nam naći neko zamjensko mjesto. Učenici su u šoku od svega. Odgovorni dio mene pomislio je dobro je da smo online. Nastava ide. Što bismo inače? Kolege oplakuju školu. Velim ja, škola nije zgrada, škola smo mi. I nije parola, stvarno to mislim. Popravit će se škola. I opet mi prevladava racionalni dio, zamislite da je potres udario u bilo koje drugo vrijeme i da je nastava bila u tijeku. Ne bi bilo dobro. Ovako, koliko god sad nije vrijeme za bilo kakve analize ili pametovanja, ako je već moralo udariti, a stručnjaci kažu da su godinama upozoravali da kad tad bude i da se nešto trebalo učiniti što se tiče zgrada po centru; bolje da je udarilo tad. Nedjelja ujutro, pola sedam, malo ljudi po cesti, izolacija. Naravno, sve to bacam u vodu misleći na onaj jedan život koji je nezamjenjiv.
Stupila je na snagu Odluka o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka. Prijateljice mi panično šalju poruke, što ću, kako ću.
Smijem se, zar se bojite da ću ostati odsječena? Zatočena tu u selu? Hvata me panika jedino zbog mame. Zovem svoje. Kažu, oni su joj blizu. Slušam savjete nek' pitam u školi da mi izdaju propusnicu kako bih mogla proći u Zagreb. Ne znam bih li se smijala ili plakala. Koja škola?! Pa postoji kategorija brige za starije, moram moći do mame. Nalazim u Odluci točku II. e – da se odluka ne odnosi na one koji iz vitalnih obiteljskih razloga, poput pružanja skrbi djeci i starijim osobama… Zovem policiju, kažu, zovite Stožer civilne zaštite. Oni nemaju broj. Nalazim da je Stožer civilne zaštite u Gradu. Zovem ih i objašnjavam situaciju. Kažu, pošaljite zahtjev mailom. Zovem mamu. Kao nekad da me pusti van. Ili napiše ispričnicu. Ništa bez mame. Mama mi daje svoj OIB.
Dan deseti. Srijeda, 25. ožujka 2020.
Poslala sam zahtjev za propusnicu u naš Civilni stožer. Da možemo do mame. Odnosno punice. I do Zagreba. Ili on ili ja. Dobili smo jednu. Svekrva nas je danas spasila, skuhala je grah. Za sve. I ispekla buhtle. Imala sam, što bi se reklo, kvalitetno vrijeme za sebe. Uložila sam ga u posao. Na portalima i po grupama roditelji dižu bunu. Da ne mogu više. Da je ovo neizdrživo i da se količina gradiva gomila. Da je svega više otkad su djeca u školi na daljinu. U 11 sati navečer stigla je još jedna poruka za kćer. Nisam ju budila. Radila sam prezentaciju. Zaspala sam iza ponoći. Bez tablete i kapi alkohola. Zasad.
Dan jedanaesti. Četvrtak, 26. ožujka 2020.
Korona ide dalje. Danas ujutro u Hrvatskoj broj je zaraženih 481. Dosad dvoje mrtvih. Kod nas doma sve je uobičajeno. Kuham. I trzam se na svaki zvuk. Opet sam opsovala. Djeca me opominju kako sam obećala da više neću. Kažem ja njima, to je impulzivno, ne bojim se ja ponovnog potresa, ali, eto, nešto izunutra izađe. Malo šmrcam. Prehlađena sam. Pita me sin, mama, je l' plačeš. Kažem ja, ma kaj ti je, ne plačem. I ne plačem. Čovječe, zar sam postala ona neurotična i neuračunljiva majka za čije se stanje djeca pomalo brinu? Mislim da nisam. Ali činjenica je da smo potresom doživjeli stres. Ne znam to objasniti psihosomatski niti sam se bavila nekom introspekcijom. Nemam vremena za to. Možda i bolje.
Ali kad navečer idem spavati, vraća mi se taj osjećaj što će biti. Ideš u neku nesigurnost i ne možeš se opustiti. Ideš leći, a propadaš. U ponor.
Dan dvanaesti. Petak, 27. ožujka 2020.
Ministarstvo je objavilo Preporuke o organizaciji radnog dana učenika tijekom održavanja nastave na daljinu. Preporuke su za učenike i roditelje. Vjerojatno su nastale pod velikim pritiskom roditelja. Ja se nisam ništa bunila, časna riječ. Uglavnom, preporuke treba shvatiti kao preporuke. Ono što se odnosi na učenike razredne nastave je da bi prosječno dnevno trebali učiti pet sati. Od 8 do 11 je Škola na trećem, od 11 do 13 imaju ručak i odmor, razgovaraju s ukućanima i igraju se. Od 13 do 15 rade zadatke koje im šalje učitelj(ica), rade nešto svojim rukama, o temi razgovaraju s roditeljima, vršnjacima. Ponovno pogledaju neki dio Škole u reprizi i odmaraju se kad im je potrebno. Mi, to ne moram objašnjavati, izlazimo iz gabarita. Kamo sreće da smo s njihovom školom gotovi u 15 h. Imam ja i još jedno dijete. Koje poslijepodne spava. Dobro da nisam dobila i njegov raspored. No, to nije sve. U preporukama ima, kao što već rekoh, i dio za mene, roditelja. Ujutro osiguravam mirni kutak. To je ona dobro nam znana sintagma. Bolje da ne dokumentiram kako izgleda njegov pa njezin mirni kutak plus mali u boravku dok je Škola na TV-u. Ali ja sam ga osigurala. E, onda od 11 do 13 ja kao roditelj pripremim ručak i razgovaram s djecom. Poslijepodne surađujem i asistiram djeci ako je potrebno. Možda bih stvarno trebala uvesti vrijeme konzultacija samo tih dva sata, pa da vide. A da me ostalo vrijeme puste na miru. I tako sam danas kolegama, usred nekog dogovora rekla da ja sad ipak moram ići. Kuhati ručak. Ipak mi je to propisala moja nadležna institucija. Inače, ja i radim. Od kuće. U svome mirnom kutku. Pitam se gdje je treća tablica za nastavnike? A gdje je tablica za nastavnike roditelje? Vječno u unutarnjem sukobu sama sa sobom. Podvojena.
Poslijepodne su curke s Moljca imale konferencijski sastanak, tek toliko da se vidimo i isprobamo tehniku za pravi sastanak Kluba. Uključila sam se pretkraj jer sam uspavljivala maloga pa zaspala. Ipak sam i dalje autistična za takav tip komunikacije, nekako mi je to sve preblizu. U intimnom prostoru. Inače, J je kao vid osobne terapije ovih dana napravila i stranicu Moljca. S popisom knjiga, fotkama, održanim književnim večerima, svime. I super izgleda, totalno profesionalno. Eto, kriza nekad iz nas izvlači svakakve talente. Nakon osam godina postojanja našega, sada više nego ikad terapeutskoga, a inače ozbiljnoga književnoga kluba, imamo i službenu stranicu. Jeee. Živjela, J.
Dan trinaesti. Subota, 28. ožujka 2020.
Nema škole. Nema zadataka. Nema domaće zadaće. Nema poruka.
Dan četrnaesti. Nedjelja, 29. ožujka 2020.
Grlo me boli već neko vrijeme. Ali uza sve ovo i još uvijek prisutne probleme s nogom, tko bi se time bavio. Osim moga malo zabrinutog djeteta doma, da to možda nisu simptomi. Velim ja, mislim da su simptomi takvi da ga ne možeš fulati. Inače, on je dosta zabrinut. Stalno maloga opominje je li oprao ruke. A i mene, je li mali oprao ruke. A kad mali ide prati ruke, kontrolira ga pere li sapunom ili samo probrlja. Ali nije to neka briga za brata. To on zbog sebe. Da ga ne zarazi. I još me redovno pita jesam li dezinficirala tipku wc-a i pipu u kupaonici. Unutarnja revizija. Uglavnom, grlo ne prolazi. Ignoriram. Čekam da prođe. Ne pada mi napamet sad doktoru. No, danas me počelo boljeti uho. I to malo pomalo, ali poslijepodne sve jače. Popila sam ibuprofen. Pa nemam koronu. Moja doktorica radi tek sutra popodne. Tko će to dočekati? A kad me krene uho, ne mogu bez antibiotika. Gledam radi li danas kod nas dežurna ambulanta. Radi. Zovem ih mogu li doći. Klasična aktualna pitanja, jesam li u izolaciji, jesam li bila s kime u kontaktu i to sve. Kažem, nisam. Dobro, dođite. Navlačim plastične rukavice i idem.
Zvonim, otvara doktor i opet ista pitanja. Ja se smijem, a kaže on, nije smiješno.
Pregledao me, nemam simptome covida-19. Upaljeno mi je uho. Dosta. Poslao mi je kapi i antibiotik. Zahvaljujem i njemu i sestri i odlazim. Citiram brata, da možemo biti i dalje bolesni i od drugih bolesti osim korone. Kaže doktor, da, i dalje imamo infarkte. Samo sad manje ovih iz prometnih. Ajde, bar nešto, kažem ja. Zvonim na prozorčić ljekarne, žena mi u punoj ratnoj spremi pruža lijekove. Još sam kupila paracetamol jer ga nemamo doma, a sad je hit umjesto ibuprofena. I probiotik, nek' se nađe. Jer inače mi se ne stoji u redu ispred ljekarne. Obrisala sam kutije vlažnom maramicom i bacila rukavice u koš za smeće. Psiha je jaka stvar. Sva sam nikakva. Boli. Pao mi je imunitet od svega.