Tjedan treći
Dan petnaesti. Ponedjeljak, 30. ožujka 2020.
Prijatelj Z šalje mi stare fotke. S mog vjenčanja i još starije, kad smo bili mladi. Pitam ja, što, umiremo? Smiješno mu je. Meni nije. I vidim kako je sad moderno objavljivati neke stare slike. Kako nam je bilo lijepo, kako smo bili bezbrižni, kako smo živjeli. Svi su u nekoj masovnoj retrospekciji. Nitko baš ne priča o budućnosti. Osim što slušamo kako više život neće biti isti. Znam da sam učenicima u kontekstu Combraya objašnjavala pojam subjektivnoga vremena. I kasnije mi je jedan učenik rekao da mu se urezalo kako sam tad rekla da rijetko kad živimo sada i ovdje, u trenutku. Da smo uglavnom u sjećanjima ili u planovima za budućnost. Ja se, selektivna, naravno, nisam sjetila tih svojih riječi. Čovjek nekad svašta drobi. Ali sada i tu itekako sam sada i ovdje. Nekako kao da nikad nisam bila toliko svjesna svakoga trenutka. I budna. Preneseno, i doslovno.
Nema opuštanja. Ni noću. Ne mogu baš spavati.
A i kad zaspem, iako otkad rodiš više nikad ne spavaš kao prije, nije to ni to, ni taj polovični san zeca. Čak ni moj muž koji inače zaspe tu sekundu i u sjedećm položaju, jer kako on kaže, tko je umoran, taj spava, ne može baš spavati. Da mu se to nikad nije dogodilo. Tijela su nam doživjela neki stres. Zapravo, ni ne znamo objasniti što nam se točno dogodilo. I od čega strepimo. Ne stižemo se time baviti. Nekako kao da se bojimo ponovnog još jačeg potresa. Bojimo se ekonomske krize. Bojimo se neizvjesnosti. Bojimo se onoga što ne možemo kontrolirati. Zasad, skoncentrirani smo na virus. I mjere obrane. Ili na strah od virusa. Taj je manji.
Dan šesnaesti. Utorak, 31. ožujka 2020.
Nazvala me mama. Da mi čestita godišnjicu braka. Koja je bila jučer. Uf. Kao da mi je netko opalio šamar. To mi se nikad nije dogodilo u ovih dvanaest godina. Zaboravila. I on. Tako to valjda krene. A da nisi ni svjestan. A ja volim godišnjice braka. Poslije sam mu rekla. Samo me poljubio. Nismo popili nijedno piće. Čak ni na balkonu. Nisam ispekla kolač. Nije mi ni do nekog poklona. Tako da se nisam uspjela ni naljutiti. Nije mi baš neka romantika. Išla sam baciti smeće. I vidjela da je kruška procvjetala. Predivna je.
U Beckettovu Očekivanju Godota možda je jedina razlika između prvoga i drugoga čina u cijelom tom njihovu apsurdu nedjelovanja i čekanja jedna didaskalija - „Stablo je prolistalo“. Naš Godot još nije došao. Hoće li uopće doći? Ili je došao, a da mi to nismo primijetili.
Navečer mi je bilo žao djece. Rekla sam im, ajde, idemo nešto igrati. Muž i mali su zaspali, muž samo satak da može lakše bdjeti kasnije, a nas troje udarismo Allias. I to neki apgrejdani, ima kartice s pantomimom i s pogađanjem riječima. Igrali smo do 11. Totalno su uživali. Dobri su. Začudim se otkud uopće znaju neke stvari. I dalje volim pobjeđivati, ali kad ih je krenulo, izunutra sam ponosno navijala za svakoga od njih. Nasmijali smo se. Dali su se. Borili se do krvi. Možda su malo i varali u pomicanju figura. Razvaljuju me u pantomimi, bolji su od mene. Hiću se po podu. Još se i ismijavaju na moj račun. Iako je svatko igrao sam za sebe, između njih krene neko udruživanje. Njih dvoje protiv mene. Tim su. Dobri su. Djeca mi rastu.
Dan sedamnaesti. Srijeda, 1. travnja 2020.
Idu fore po grupama, da će nam sad reći da je sve ovo zezancija. Prvi april. 963 oboljela, šestero umrlih. Već danima ne gledam konferenciju Civilnog stožera. Svaka njima čast, ali ne mogu više. Imam ja i svoga posla. Radim. Danas sam svašta odradila s učenicima i nekako mi je dobro. Fale mi. Mislim da je i za njih bolje da se trgnu, nagovaram ih da pročitaju Noru. Volim tu dramu. Nagovaram ih da sad čitaju štogod, idealno im je vrijeme. Preporučila sam im i poneki film. Ja uvijek nagovaram, na neke se primi, na neke ne. Neki čitaju bez obzira na mene. Neki možda sad i iz očaja posegnu za knjigom. Šalju mi ispunjene zadatke. Kad je bilo sve ono nakon potresa i šoka jer se zasad, a i pitanje je dokad ne možemo vratiti u svoju školu, pustila sam ih. Da malo dođu k sebi. Tih par dana svela sam sve na minimum. Sad držim tempo. Svjesna sam koliko imaju predmeta. I da je sve ovo velika promjena za njih. Ali i da im treba organizacija i okvir. Da se ne rasplinu. Ne mogu ni zamisliti kako je njima. U tim godinama. Zatočeni doma sa starcima. Šalju mi odgovore, sviđa im se audioprezentacija, neki su već pročitali Noru i šalju komentare. Kao i u razredu. Skoro. Trudim se. I oni, vidim. Nema nam druge. Po grupama se dilaju linkovi kulturnih online sadržaja i fotografije hrane te recepata. Tko je ispekao kolač, tko razvaljao burek, tko što stavio na pizzu. I ja sam se pohvalila. Uz komentar da smo kolektivno postali kao starci u domu umirovljenika, doručak, pa ručak pa večera. I tako u krug. Moj se sin više ni ne budi s dobro jutro, već sa što ćemo danas za ručak. Eto, radost je u malim stvarima. Ili, budi sretan s onime što imaš. Dok imaš.
Dan osamnaesti. Četvrtak, 2. travnja 2020.
Ustala rano, sve pripremila za sat, otišla u dućan. Autom. Navukla plastične rukavice. Masku nemam pa sam navukla maramu preko nosa. Sve je mirno i spokojno. Sunce ne pita, radi. Dan je lijep. Sve je kao normalno. Nema gužve na cesti. Ima mjesta za parkiranje. Parking se ne naplaćuje. Grad/onačelnik časti. Sve je kao što bi zapravo trebalo biti. Ljudi ima u malom broju, ali nije sablasno. Na placu ogradama označen put za svaku pojedinu mesnicu i Dubravicu. Kao kad ideš na koncert pa naprave ulicu za masu, za gužvu. To je valjda protokol. U mesnici nas može biti troje. Prodavačica je ljubaznija nego inače, razmjenjujemo informacije. Nije im bilo lako kad su ih zatvorili, ali sad je opet sve okej. Oni imaju mesa, nema brige. U svakom sam redu čekala koju minutu. Kaže meni moja prijateljica I nekidan, meni je degradirajuće čekati po tim redovima. Velim ja, ajde, dobro je dok imamo za što čekati, dok se još ne tučemo. U dućan su me pustili odmah. Preko razglasa ide obavijest kupcima.
Nekako bigbraderovski, obraćaju nam se s uputama. Ne znam, na trenutke se osjećam kao u nekom eksperimentu. K'o neki pokusni kunić.
Ili kao onaj hrčak koji se vrti na igrački svaki krug iznova. A u izlogu je. Ili kao Sizif iz Camusjeva Mita. Svaki dan isto. Prihvaćanje života. Ovaj put doslovno egzistencijalistički. Čovjek se na sve navikne, vjerojatno. Imala sam videosat s jednim razredom. Lektiru. Da probamo kako nam ide. Jedva su me dočekali. Činili su se ushićenima. Što se vidimo, čujemo i razgovaramo. I što ih netko pita baš za njihovo mišljenje. O Norinom odlasku od kuće. Dogovorili smo bonton online sata lektire. Ja sam postavljala pitanja na koja su oni već pripremili odgovore i prozivala po redu. Teško im je da se međusobno ne prekidaju, ali eto, sila ne pita. Slušaju i čekaju svoj red. Malo se i ubacuju pa nastaje buka i ne čujemo se. Eto ti aktualizacije lekcije o buci u komunikacijskom kanalu. Iznijeli su svoje stavove o svim pitanjima vezano uz žene, muškarce, brak, ulogu žene u obitelji nekad i sad. Nisu svi ni stigli na red, brzo je prošlo. Odlično smo se proveli. Vidimo se i sljedeći put. Onda još jedan sat. I tako… Poslije sam bila smlavljena. Nekako smo si blizu po svim tim spavaćim, radnim sobama, kuhinjama, s članovima obitelji u prolazu, glasovima moje djece u pozadini… Ajde, naviknut ću se i na ovakav tip (ne)privatnosti. Nazvala me T. Ona se sa svojima još uhodava online. Predaje ples. Ona vježba, učenice vježbaju. Čini mi se da sad ples i treninzi imaju smisla više nego ikad. Naravno da smo razgovarale videopozivom. Pa kako drukčije? Mojoj djeci zapravo to nije nikakva novina. Oni i inače tako komuniciraju, zajedno igraju, a kako na Nintendu nema kamere, onda nazovu frendove na videopoziv pa paralelno pričaju i zajedno igraju. Tako da mi i iz mobitela i iz televizora odzvanjaju neki glasići, a u pozadini se čuje prekid programa s ruuuuučak, ajmo, uz lupanje tanjurima, žlicama… Tako da sam i dosad imala tuđe obitelji u dnevnom boravku. Sad smo samo malo proširili zajednicu. Svi smo zajedno. U istoj kaši.
Dan devetnaesti. Petak, 3. travnja 2020.
Ujutro smo opet imali okopavanja. Oko otvaranja obrta. On bi otvorio obrt. Stara bi kineska na pitanje kad trebaš posaditi trešnju, odgovorila - jučer. Prije par dana zvali smo HZZ da provjerim je li se što promijenilo u vezi s terminom otvaranja obrta. Naime, njegov mu je referent rekao da nakon što predaš zahtjev, ništa te ne priječi da otvoriš obrt. Htjela sam to ipak provjeriti s obzirom na novonastalu situaciju. Iako bi po logici stvari, s obzirom da je mjera ionako na čekanju, tek sad to trebalo bilo neupitno. Svejedno sam nazvala njihov info centar. Znam da je to sad vruća linija.
Svaki dan nekoliko tisuća u Hrvatskoj ostaje bez posla. Zezam muža da je on djelatnik mjeseca, u jeku svega on se samozapošljava.
Gospođa mi je rekla da bi ipak bilo dobro da se očituje pisanim putem. S obzirom na situaciju u kojoj su prioriteti druge mjere i budući da je mjera poticaja samozapošljavanja stavljena u prolongat, da se provjeri može li sad pravni subjekt biti otvoren prije pozitivne ocjene. Mail smo poslali, no odgovora nema. Zovem, kažu, stiže im dnevno u prosjeku 2500 mailova. Moj muž samo hoće ići raditi. Posla ima. Ne može si više priuštiti sjediti doma nezaposlen i čekati. Dakle, treba mu samo informacija može li otvaranje obrta prije nego mu se zahtjev odobri, odnosno dobije (nada se pozitivnu) ocjenu, negativno utjecati na odobravanje potpore. Zovem opet naš regionalni ured. Referentica kaže, može otvoriti, dapače, nama je i cilj da nije više na burzi. Zovem Upravni odjel za gospodarstvo. Oni rade. Nema online. Neke važne ljude po uredima još uvijek moraš fizički obići. Nalijepiti koji biljeg. I bez obzira na koronu i karantenu, oni se ne boje. Oni rade. U svojim uredima udaraju pečate. Nema tog programa koji može zamijeniti gospodina Referenta. Naravno, kad sam mu sve objasnila, njegov je odgovor na moje pitanje bio potpuno drukčiji, a to je da ne može otvoriti obrt dok mu ne odobre zahtjev. Nisam se dala, no nije ni on. Pitam ja gdje to piše. Kaže on, vi nećete mene slušati što vam ja govorim, ali tako je. Ne možete otvoriti obrt dok vam oni ne pošalju ocjenu. Pa to vam se ne čeka dugo, brzo oni odgovore, za petnaestak dana. Pokušavam mu objasniti da je ipak novonastala situacija. No, kod njega je sve isto. Kod njega se ništa nije promijenilo. Toliko sam se naživcirala da nisam uspjela ni saznati koja je procedura otvaranja obrta, iako po prilici znam kako ide. To sam jednom već prošla. Išla sam ispočetka kopati po zakonima i pravilnicima, provedbenim uputama Mjera aktivne politike zapošljavanja, čitati sve dokumente i tražiti Interni priručnik za dodjelu potpore male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja. Jedino što sam našla na tu temu je: „Podnositelj zahtjeva za samozapošljavanje ne smije registrirati poslovni subjekt za koji traži potporu prije podnošenja zahtjeva, što podrazumijeva da najraniji datum registracije mora biti kasniji od datuma podnošenja zahtjeva. U slučaju da podnositelj zahtjeva registrira poslovni subjekt prije ocjene zahtjeva od strane Zavoda, preuzima financijski rizik ukoliko suglasnost Zavoda bude negativna iz razloga koji nisu utvrđeni u trenutku predaje zahtjeva ili u slučaju nedostatka financijskih sredstava.“ Ja to tumačim na jedan način, ali pitanje je kako bi to protumačio pravnik. Ili još važnije referent. Rekla sam mužu da se ja time više neću baviti. Mislim da sam dala svoj doprinos. I podršku. U tom trenu baš me nazvala S iz svoga kućnog pritvora. Da se konačno malo čujemo. Kod njih je isto radno. Svatko na svome računalu u svojoj virtualnoj stvarnosti. Kaže ona da joj je sve ovo gore od rata. Da smo u ratu bar silazili i družili se po prizemlju naše zgrade, a da nam je sad oduzeto ono temeljno što čovjeka čini čovjekom, a to je ta socijalna interakcija. Malo sam joj se izjadala oko naših institucija i referenata. Došle u nam Upute za vrednovanje i ocjenjivanje tijekom nastave na daljinu, takozvani naputci o vrednovanju. Iščitala sam detaljno cijeli dokument. Prilično je poetičan. Ima svega. Ne mogu sad o tome, ipak je to službeno. Dokument je javan pa navalite. Dok sam kuhala, na Yammatu je netko puštao hitove moje mladosti. Priznajem, i mene je zahvatila retrospekcija. Bacilo me u devedesete i vrijeme Kulušića. Raspalila sam i zaplesala sama u kuhinji. Baš me briga za sve.
Dan dvadeseti. Subota, 4. travnja 2020.
Cijeli sam dan čistila. S naglaskom na kuhinju. Pločice i fronte i napu. Isključili frižider. Sve. Ali kad sam pogledala na kalendar, shvatila sam da je razlog PMS. Dakle, nikakva koronaofobija. Ajde, možda se malo javio i potisnuti samodijagnosticirani OKP. I djeca su sretna što je vikend. Oni su bili vani satima. U dvorištu. Zahvaljujem na onome što sam prije prezirala. Recimo, na kući i dvorištu koja nije u gradu. Sad bi se moja omiljena jutjuberica S. Silađev ismijavala na tu temu, tko ima bolji karantin. Kuhala pa još čistila pa njih naganjala da pospremaju svoju sobu. Mali je u tijeku pospremanja dao i svoj doprinos. Išarao je crvenim flomićem bijeli ormar pa pogledom ranjene srne stao ispred kako bi zaklonio moj pogled i čin zločina. S trećim sam spustila kriterije. Da spustila. Ponekad se pitam ima li ih još. A on zna iskoristiti gužvu. Sinoć me prije spavanja značajno pitao, i, mama, je l' prošlo? Pitam ja, što. A on će, pa koronavirus. Velim ja, nije, ljubavi, još. Ima tri i pol godine. Otac im je došao iz Mullera kao Djed mraz. Baka je rekla da ih počastimo nečime. Naručili su si: ona vodene boje i tempere, mali mobitel, ali dobio je plastelin, a moj štedljivi sin ništa, on će keš. A otac im je radosno izvadio puzzle od 1000 komada. Kupio babo. Za njih. Ne laje pas zbog sela. Ja sam, naravno, pitala koliko ih je platio. Ali, ajde, iako im je polica puna puzzli, sad je takvo ulaganje neupitno. Jučer su navečer igrali Monopoly. Inače, ja sam samo koji put pogledala svoju šoping stranicu, ali uopće nisam u krizi. Ne nedostaje mi obilaženje dućana. A online sam naručila samo maskice. Sad bi me netko moralan potapšao riječima, evo, nekima je kriza i dobro došla.
Dan dvadeset i prvi. Nedjelja, 5. travnja 2020.
Ne znam broj oboljelih. Visok je.
Pospremanje, dan drugi. Muž je skinuo božićnu dekoraciju, papirnate lampe zvijezde. Ipak, Uskrs će. Nadam se da nećemo ništa dekorirati. Danas su na redu bila mijenjanja posteljina, usisavanje, regal s knjigama, prašina, njihova polica s igrama, da vidimo što sve ima, a ni ne znamo da imamo i sad će nam dobro doći, i knjigama… Muž je kuhao. Velim ja njemu, e da ovako detaljno pospremamo svaki vikend, gdje bi nam bio kraj. Kaže on, pa nisam lud. A ja zato jesam. Nisam započinjala. On se s djecom čak primio čišćenja dijela koji je/bi trebao postati proširenje životnoga prostora. Možda se sad počne nešto raditi kad nas je zatvorilo, moraliziram ja, ali ne govorim. Ne započinjem. Inače, u šustera djeca uvijek bosa. Sakrila sam se u radni dio. Muž pere pod. Dobro mu stoji. Stvari treba dočekati. Još moram to naučiti. Znati dočekati. Napravio im je tamo igraonicu. Djeca u međuvremenu spakirala neke ruksake, torbe, plišance… Pita me sin, mama, bojiš li se ti još potresa. Kažem ja, ne. Kaže on, ni ja. U sebi odahnem. Jer nekidan je konstatirao da je život crna rupa. Kaže on, to je bilo onih par dana patnje. Kažem ja, pa ne može se čovjek ni stalno bojati. Mislim, živjeti non-stop u strahu. Kaže kći, ali uvijek se može nešto strašno dogoditi. I svaki čovjek ima svoj strah. A ona mu je nekidan govorila, pa budi sretan što si živ. Pitam ja, a kamo vi idete, igrate se bijega? Kažu oni, ne Fortnitea. Kad ne možemo igrati na ekranu, valjda je zločesta majka zabranila ne znam koji put, onda se igramo u stvarnosti. Majko mila, pa to je kao u Pirandellu, kad stvarnost postaje fikcija, a igra stvarnija od stvarnosti. Oni se sad u stvarnom životu igraju igrice koja je iluzija stvarnosti. Previše za mene. Pitaju me, a jesi li ti imala neki predmet u školi u kojem ste učili o katastrofama, potresima i kako se obraniti u nevolji. Kažem ja, da, imali smo obranu i zaštitu, ako se dobro sjećam naziva predmeta. I u osnovnoj smo školi učili pucati iz prave puške. Pucali smo na igralištu na dvoranu škole. Gledaju me s udivljenjem. Ne pomaže ni moje ismijavanje od apsurda sistema u kojem su učili djecu kako se obraniti od opakoga neprijatelja. Kažu oni, ajme, blago vama. A ne mi tu sa zamišljenim puškama u igrici. Prošlost je bila bolja, zaključi ona. Nikad to nisam tako percipirala. Mirno je, ostajemo doma. U igraonici se slažu puzzle, ja potiho radim. Nedostaje mi mama. Jako. Stižu mailovi. Pregledavam zadatke. Pružam suradničku podršku. Svima. A ja?
