Tjedan četvrti

Dan dvadeset i drugi. Ponedjeljak, 6. travnja 2020.

Nema ništa nova. Sve je isto kao prošli tjedan. I pretprošli. I pretpretprošli. Jedino što kvari ritam je broj zaraženih koji je iznad tisuću. Ne pratim više vijesti. Otišla sam u drugu krajnost. Kad stignem, bježim u pisanje. Što se tiče škole, uputa za ovaj tjedan je ponavljanje. Svaka je to shvatila na svoj način.

Dan dvadeset i treći. Utorak, 7. travnja 2020.

 Naručili smo još jedan laptop i mobitel jer je ovako nemoguće opstati. Petero nas na jednom računalu. Moja djeca nisu u razredima kojima je ove godine frontalno uvedena kurikularna reforma tako da nemaju školske tablete. I opet smo prepušteni sami sebi sad na daljinu. Rade oni na svojim mobitelima, ali za neke aplikacije treba im računalo pa onda svi opet navaljuju na moje. Isto tako, kći ima nastavu klavira preko Skypea. Eto, ulažemo u obrazovanje.

Dan dvadeset i četvrti. Srijeda, 8. travnja 2020.

Ovaj sam tjedan počela raditi na grafičkom izgledu bloga. I to je ozbiljan posao. Slažemo to šogor i ja dugo u noć. Prosječno, radimo do pola dva. U ovim godinama i to je previše. Da je bloger biti lako… Nije. I tako, idu dani. Tu smo. Živimo. Zdravi smo. Čak se ni ne sjećam kad sam se posvađala s mužem u zadnje vrijeme. Sitne trzavice ne brojim, naravno. Kad je frka, svatko se zavuče u neki svoj kut. Ako je ovo najgore što nas je snašlo… Život je još uvijek lijep.

Dan dvadeset i peti. Četvrtak. 9. travnja 2020.

Zadnji dan nastave prije kojeg dana praznika. Onda od utorka opet nastavak. Od jedne smo učiteljice mi roditelji dobili i virtualnu diplomu. Ta mi je kao brdo. Iako ne znam jesam li ju zaslužila. Neku smo večer rješavali zadatak iz matematike riječima. M je dobio jedan rezultat, ja drugi, muž treći, šogor četvrti. Učiteljica peti. Profesorica matematike šesti. I u grupi su nastale prepiske i neujednačeni rezultati. Tako da ne znam baš jesam li usput što naučila. Najviše se učim strpljenju. Popodne sam otišla u dm po boju za kosu, na kraju potrošila 350 kuna. Pa do Super Konzuma da vidim kakva je situacija. Jer doma opet nemamo ništa. Produljili radno vrijeme zbog Uskrsa do 20 h umjesto do 17 h. Red preko cijelog parkirališta. Okrenula se i otišla. Ići ću sutra ujutro. Vani je idila, ljudi se voze s djecom biciklima, rolaju se, šeću u majicama kratkih rukava… Osjećam se kao budala što mi čubimo doma. Poslušni smo. Ili odgovorni. Iako je u dućanu sigurno opasnije nego na otvorenom, ali što kad moramo nešto jesti? A i nekako bi bilo izdajnički da se sad idem ležerno rolati okolo. A opet, što je loše u tome? Znam da nema opuštanja, ali ako se ni s kim ne vidim i ne družim, nisam ugroza. Uh ta riječ ugroza?! No, kad bismo svi tako, otvorili bismo Pandorinu kutiju. Civilni stožer ovaj ju je četvrtak prvi otvorio. Dopustili su svašta… Nekako mi se čini da nije fer imati dvostruku mjeru, jedni mogu, a drugi ne. Navečer me svekrva došla ofarbati. Ona to nikad nije radila. Ja sam godinama farbala mamu. Za prvi put dobro joj je ispalo. I sve je okej. Ne znam čemu toliko drame oko izrasta i naslikavanja po instagramima i glumljenja velikih patnica. Odeš u dućan, kupiš boju, koje ima za kupiti, i pofarbaš se. Blažena moja frizerka, naravno. Jedva čekam da počne raditi. I zbog nje i zbog sebe. Ali preživjet ćemo. Nekidan je neka gospođa na televiziji dala izjavu da je nakon dvadeset godina prvi put sama oprala kosu doma. Eto, ako može ona, možemo i mi ostale. Muž je ošišao sina. Iza pola jedanaest otišla sam dolje kod šogora Š-a raditi blog. Eto, imam i ja gdje pobjeći. Otkad su se preselili, mačak ga maltretira, lupa i grebe cijelu noć, hoće van. Ujutro redovno dođe k nama gore. Obići svoj čopor. Ipak se na kraju smirio, došao k meni i zaspao. Ali kad on hoće, a ne kad ja hoću. Mačke su svoje, nisu kao psi lude za tobom. Radili smo uobičajeno do pola dva. Došla sam doma i još se malo omuhavala u miru i tišini do pola tri.

Dan dvadeset i šesti. Petak, 10. travnja 2020.

Ustala ranije da preduhitrim gužvu pred Konzumom, ali naravno, nisam bila jedina s tom mišlju. Zapravo, već je bilo osam kad sam stigla što je prekasno ako hoćeš biti prvi i jedini. Vozeći se, vidjela sam ogroman red do placa i pred pekarnicom. Nije se dugo izdržalo s domaćim kruhom. A i nema nigdje za kupiti germe. Čekala sam možda pola sata u redu preko pola parkirališta, ništa prestrašno. Ali čovjek si u tih pola sata svašta izvrti. U toj čudnoj socijalnoj nesocijalizaciji. Svi se gledamo na razdaljini od dva metra kao neke budale. Svi smo u istome, a jedni drugima prijetnja. Čak me teta na blagajni upozorila da se pomaknem jer nemam dovoljan razmak od žene ispred. Poslušno sam se odmaknula. Račun 770 kuna. Odoše još jedne moje nove proljetne tenisice. I to ne znam koje po redu. No, nije vrijeme za nove tenisice. Ionako mi do dućana neće trebati. Sin, naš financijski savjetnik, kad sam došla kući s punim vrećicama, utješio me da će nam to ipak biti za više dana. Kažem ja, ajde, baš da vas vidim. Srela tetu iz vrtića koja je isto čekala u redu. Razmijenile koju na dovoljnoj udaljenosti. Rekla sam joj da nam jako nedostaje i ona i vrtić.

Iako su mi danas službeno počeli praznici, još uvijek odgovaram na mailove i rješavam tablice jer njihove zakašnjele zadaće stižu od do. A i prijavila sam se za neku online edukaciju za sljedeći tjedan.  Nema opuštanja. Ipak danas svi prvi dan dišemo bez škole. Koliko vremena odjednom. Dok sam kuhala, slučajno sam upala na Yammatov glazbeni kurikulum. U jednom bloku puštao je The Clash, Smithse, EKV, Azru, Idole… Opet retrospekcija, regresija, kako hoćete. Ovaj put moje su medlenice bile neke pjesme iz osamdesetih. Jokiću, respect.

Dan dvadeset i sedmi. Subota, 11. travnja 2020.

 U Hrvatskoj je službeni broj oboljelih 1534. Dosad je preminula 21 osoba. No, čini se da ležernost koja je u zraku raste proporcionalno broju zaraženih. Proljeće, Uskrs, redovi, druženja, sunce, Jarun i Bundek navodno su puni. Još uvijek ljudi umiru. I još uvijek rastemo. Virus se proširio po mnogim staračkim domovima. Jutros su me djeca pitala gdje sam im sakrila joysticke i Nintendo. Rekla sam, ali stvarno iskreno, da ne znam. Naime, neko jutro prije nego što je zvonilo, on je još malo igrao, u zadnji tren. Nazvati moju reakciju ljutnjom bio bi eufemizam. Pokupila sam sve te drangulije i sakrila ih. I to tako dobro da sad ni sama ne znam gdje. Rekla sam im da će umjesto jaja u nedjeljno jutro tražiti joysticke. Dan smo proveli klasično, kao i većina, kuhajući, oni farbajući jaja, neki odmarajući se… Nećakinja J nas je fotkala. Moji su jedva izdržali tu patnju. Navečer su me, naravno, nakon pričanja priče malome, slijedili i dolje u radni dio. Da vide što ja to radim. Unutarnja kontrola radi. Š je gledao, a što bi drugo, Gospodare prstenova, pa su se ubacili. Ne znam baš je li to bila dobra ideja. Naravno, noćas migracije u svim smjerovima.

Dan dvadeset i osmi. Nedjelja, 12. travnja 2020.

Danas smo tradicionalno kod svekrve na doručku. Naš je broj kritičan, da nas rastjera policija. Baka se potrudila kao i uvijek. Lijepo nam je. Zajedno smo. Samo mi je mama daleko. I oni kažu, šteta što baka nije mogla doći. Debljamo se, odmaramo. Doma smo. Sretan Uskrs, ljudi. I ovo će proći.